Dogodilo se – čudo?

Iskreno sam se ponadala da se našem narodu dogodilo čudo. S gorućom čežnjom sam se veselila da je sve moguće, pa čak i to da se Hrvat opameti…

Nažalost, s prvim suncem povukla se i prva razboritost, trezveno razmišljanje, lucidnost, inteligencija i mudrost. Stiglo je proljeće, a s njime i novi rezultati EU izbora.

Šokantno!

Prije nešto od više od četiri godine na vlasti je u Hrvatskoj bila tkz. Zločinačka orgranizacija: Hrvatska destruktivna zajeb/nica (HDZ). Na čelu te divne stranke bio je prepotentni i ponosni govornik : doktor Ivo Sanader (ne, nije kupio diplomu: što Vam je ljudi?! On se pomučio da ju  zasluži).

Ok, taj Mr. Ivo prokockao je sve što se dade prokockati. O tome koliku je štetu prouzročio svim ljudima oko sebe, i koliko je građana osiromašio, o tome mi se niti ne da pisati, a mislim da nema čovjeka koji to ne zna, tako da neću se ponavljati. Sve o govore njegove trenutne optužnice, kojih ima ni manje ni više nego šest komada. Očekujemo još koju do kraja sporova. Nije Ivo kriv. Narod je kriv.

Krivi smo jer smo naivni, glupi i vjerujemo svakakvim likovima koji pljusnu nekoliko dobro smišljenih floskula i dobro naučenih demagogija.

Ivina je parola tako bila: IDEMO DALJE. Upravo sada dok ovo pišem, moje srce je bezgranično tužno jer zaista – taj HDZ koliko mi se čini, i ide dalje. Barem je tako rekao narod. Narod koji nema mozga, ako mene pitate. Narod kojemu je do jučer HDZ krao silne svote novca pred nosom, na očigled lagao skupa sa Jacom, i svakakvom drugom facom koja farba kosu u nježno sivo-plavu boju. BLJAK!

Ima tu po koji normalni čovjek, na ovoj našoj bizarnoj političkoj sceni.

Posljednji takav, čini mi se – jest Mirela Holy. Ostalima, više ne vjerujem ni kada mi kažu:
„ Dobar dan. „

Ivek je u reštu i nema ga više na političkoj sceni. Tu i tamo neki prilog iz sudnice, samo da se prisjetimo tog osebujnog karaktera koji ni sada, na kraju priče, ne suspreže svoju jezičinu, pa nerijetko biva upozoren od Suda da se primiri.

Sve što nam je ostalo od velikog Sanadera samo su brojna ročišta i optužbe. Sumnjam da će iz Naletelićeve i izaći do svoje smrti, ali onako ljudski, nije da želim da tamo ostane do kraja. Ja bih mu rađe obukla Borosane, RIFLE iz Donjeg Vakufa ( ŽLJ kvaliteta ), debele, bijele štrikane čarape, i staru pohabanu košulju – i do kraja života svaki dan, dobio bi 15,00 kuna, onako za gablec. Našla bih mu posao – i to da svaki dan skuplja plastične boce, kao nažalost, velika većina Hrvata koji nemaju što jesti. Pa da vidimo!

To bi njegovoj taštini i njegovom egu bila sto puta veća kazna od bilo kakve bukse. Takvim pohlepnjacima kao što je on, upravo to i treba.

Neka malo vidi kako je to biti običan čovjek. Uf, boljelo bi to Ivu, vjerujte meni. Više od bilo kojeg zatvora. Jer ono što ga je palilo bila je moć i novac. Zamislite kako bi moćan bio u borosanama! Ili u onim češkim, plastičnim i otvorenim cipelicama koje česi po ljeti nose sa bijelim tankim čarapicama! E, to bih obukla Iveku.

No,lako sada za Iveka… Mene muči ovaj koji kara Marka. Pardon. Nije mi namjera bila da budem prosta. Karamarko. To je stvar koju mu najmanje mogu zamjeriti. Nego, kao prvo: ja tog čovjeka NIŠTA pod milim Bogom ne razumijem.

Kakav je to govornik, kakav je to političar koji sebi mrmlja u bradu ?! HELOUUU?! Je li on tu na sceni pro – forme radi ili u čemu je stvar?

Kao moram govoriti, zaboli me što ću reći, jer me ionako nitko tu ne sluša, a ni ne razumije. Narod je glup, jadan, napaćen, tako je malo bitno što ja tu trkeljam – on kao da govori sebi. Očito jedino samo sa sobom i priča.

Kao drugo, frajer izgleda kao napuš (t) ena sova. Ma i to mu mogu oprostiti… Jer recimo, da sam ja nekim čudom u HDZ- u – sigurno bih bila napušena, jer bi to bio jedini način da imam muda stati pred sve te silne ljude koje je moja stranka izlevatila.

Dakle, Karamarko slavi. Super. Slavim i ja. Slavim to što ne mogu vjerovati u kakvoj zemlji živimo. Iz dana u dan nevjerovanja je samo sve više, više, više i više…

Zašto nismo sposobni ? U čemu je stvar? Fali nam kliker ili jedan killer koji će sve potaracati do kraja? Ili nam fale muda? Možda i malo mozga. Ma, ne znam…

Sve u svemu, politika u Hrvatskoj je za mene – postala je presmiješna. Ovo više nema smisla. Očito, nismo normalni. Očito, nešto nama Hrvatima nije baš sve na broju. Znala sam oduvijek da smo ludi narod, ali zar baš toliko ?

Kada se HDZ nakrao, i kad je zločinačka bila pred otkrivanjem i padom, onda smo lijepo pustili druge na red…

Došao je SDP ( Samo Dalje Padamo),  – do dna.

Milanović je na početku mandata bio pun ideja, planova 21, 25, 29, reformi, novih radnih mjesta…Ali, nekoliko godina kasnije, situacija je sljedeća:

Milanović se za svojeg mandata samo lijepo udebljao, što se vidi iz priloženog. Dakle, dobro se jede po raznim domjencima i otvorenjima. Nabacio je ulogu cirkusanta i zabavljao nas sa svojim uobičajenim izjavama poput: „ Finska je za Fince“ (ne Zoki, Finska je za Mađare), „ Ruža Tomašić je elementarna nepogoda“ (dobro s time se čak i slažem koliko/toliko),“ Govorit ću beze veze baš kao što je i Vaše pitanje „,; „ Istina je velika kao ocean.„,. Kada sad sve ovo ispisujem, zapravo mislim da u Zokiju leži jedna divna pjesnička duša, jedan osjetljivi, nježni karakter koji prikriva svojom bahatošću i arogantnošću. Zoki, Zoki – nemoj se sramiti nježnosti. Budi ono što jesi. Možda u tebi leži novi Arsen Dedić. Uglavnom, Zokica, mislim da si falio zanimanje.

Uglavnom, čak mi je na samom početku bio i simpatičan, međutim kroz vrijeme smo shvatili da nažalost, nije dorastao ulozi koju su mu građani povjerili. E, sada ima tu svašta – jesu li i oni krali, nisu li krali, jesu li se okoristili, nisu li se. Kao da ćemo ikada saznati.

Ono što me najviše brine, jest to da smo opet na početku. Dakle, izvrtio se krug, za 180 stupnjeva i mi smo opet tamo gdje smo bili nekad. Nismo još. Ali ovi izbori su pokazali da smo tako jako brzo sve oprostili Iveku i HDZ- u, i da smo spremni za nove lopove iz Hrvatske hazerderske Zaje(B)nice.

Po meni, trebalo bih ih sve ugasiti. Jednim potezom. Hvala : ne postojite više!  Sve bih ja njih ugasila!  Redom. Kao što je govorio pokojni Đuro Utješanović : „ Da je meni samo pet minuta Vlasti, samo pet minuta…“

Ne znam u čemu je stvar, ali štekamo. Štekamo i to nam, čini se, ide najbolje.
Štekamo jer imamo prekrasno more, divne prirodne ljepote, državu kao nacrtanu na flimovima, žene lijepe kao sa naslovnica časopisa Vogue, imamo sve za što bi jedna Amerika ubila. Ali, naravno da mi to ne znamo iskoristiti.

Neki dan gledam Dnevnik. Čovjek, stranac želi uložiti brdo para u Dubrovnik. Želi graditi. I dobio je sve dozvole koje treba imati – ali ne daju mu ljudi! I onda je to normalno?

Pa narod je kriv. Jest – kriv je. Jer smo ovce koje bleje i nemaju muda da nešto naprave kako treba. Jer želimo nova radna mjesta, a s druge strane, kad do toga treba doći, onda ne damo da se gradi. Želimo biti uspješni, a činimo sve samo da to ne bude tako.

Nažalost, ipak još uvijek stoji ona: J…. državu u kojoj je najveći uspjeh ako pobjegneš iz nje.
I odlazit će, hoće, sve više mladih, pametnih i sposobnih ljudi. Zato jer nam se ne da boriti s bagrom, s onima koji lažu i kradu, s onima koji opet nakon 4 godine zaborave tko nas je doveo na prosjački štap.

Zato jer samo kod nas netko može dati oglas na Moj posao da traži radnike, i kada nazoveš kaže ti: „ Mi još nemamo sredstva pa biste trebali raditi besplatno prvo vrijeme…“

Zato jer samo kod nas je more bistrije od samog naroda. . .
Samo kod nas, to ima samo kod nas. . .

Ali, ipak ne gubim nadu. Vjerujem da će se dogoditi obrat. Vjerujem da će jednog dana doći dan, barem za djecu naše djece, neko drugo vrijeme.

Vrijeme pobjeda i blagostanja. Vrijeme kada više nećemo morati kopati po smeću, ili tražiti plaće koje kasne nekoliko mjeseci. Vrijeme kad ćemo se osvrnuti na prošlost i kada nam uopće neće biti jasno kako smo to sve mogli trpiti toliki dugi niz godina. .

Vrijeme je da Hrvatska postane sretna. Budite dio sretne Hrvatske. Ne dajte da nas pljačkaju, pokrenite se, izađite na ulice, otkrijte istinu, budite pametni, lucidni i nemojte da nas farbaju.

Vrijeme je da kažemo: Dosta je!

Sve ovisi o nama. O svakom pojedincu. Sve. Baš sve. Dok god to ne shvatimo, jadni smo i pušimo spiku. Ghandi je dobro rekao: Budi ona promjena koju želiš vidjeti u svijetu.

 

Paola

 

 

 

To je bio taj dan.

O, da dragi moji; sretnija nego obično, pozdravljam Vas velika i puna srca! 

 

 

To je bio taj dan.

Više nije bilo važno jesi li Hrvat, Srbin ili Musliman. Nije bilo važno navijaš li za Dinamo, Hajduk ili Zvezdu. Nije bilo važno pišeš li latinicom ili ćirilicom. Govoriš li ekavicom ili ikavicom.

To je bio taj dan.

Dan kada se nakon duge i velike netrpeljivosti ” balkansko ” srce stopilo u jedno. Dan kada je, barem na trenutak, zavladala sloga, međusobno povjerenje, empatija, solidarnost i ljubav. Dan kada je sve loše oprošteno, zaboravljeno i ostavljeno tamo gdje mu je mjesto. U prošlosti. Daleko. Jer jedino tamo i pripada…

To je bio taj dan. Kada smo svi u jednoj jedinoj minuti postali svjesni. Svjesni toga da ne kontroliramo baš ništa. Da smo toliko mali i sićušni pred silom svijeta i da samo u jednom trenutku i naš vlastiti život može postati povijest…

E, da draga braćo i sestre, to je bio taj dan…

Posljednjih dana svjedoci smo prestrašnih poplava koje su zahvatile Slavoniju, BiH i Srbiju. Tko bi rekao da voda može imati toliku moć. Srušiti baš sve pred sobom.

Opet, s druge strane, kakav paradoks – toliko nam je potrebna za život i ne možemo opstati bez nje. Vatru ugasiti možemo, ali voda kada krene – tu nema povratka. No, naravno da nam to ne pada na pamet sve dok se ne zadesi katastrofa. Naravno da o tome ne mislimo niti se brinemo. Isto je kada te boli zub. Nemaš pojma da ga imaš ili nemaš, sve dok te ne zaboli.

Pri samoj pomisli na ljude koji su izgubili sve za što su cijeli život radili kako bi si osigurali dostojan život , oči mi se napune suzama. U jednoj jedinoj sekundi izgubiti SVE što se zove dom. Jedino mjesto na svijetu koje ti pruža sigurnost, toplinu i utjehu. Mjesto koje je sigurna luka spasa i bijeg od svih problema i nedaća. Danas, mnogi to mjesto više nemaju.

Nalaze se u raznim prihvatilištima, domovima, sportskim centrima i jedino što im je preostalo je čekanje, nada, molitva i vjera.

Nitko od nas tko to nije proživio ne može u potpunosti osjetiti kakav težak i ružan osjećaj to može biti. Nitko ne može znati kako je sada tim ljudima. Možemo samo zamisliti. Od same pomisli koža se ježi. Krv na trenutak prestaje kolati žilama i zaustave nam se misli. Odjednom više ništa nije važno, osim preživjeti.

Sreća u nesreći, ovo može biti jedna opomena. Svima nama. Što radimo, kuda idemo i zašto to radimo. Što smo to mi – „ velik i“, prokleti ljudi učinili od ovog svijeta? Zar nam nije dosta opomena? Zar ne možemo okrenuti list i pokušati spasiti ovo malo ljudskosti što je ostalo na ovomu svijetu?

Godinama smo uništavali zemlju i nije nas bilo briga. Počevši od onog glupog i nebitnog papirića koji bacamo na pod. Godinama smo zagađivali mora, rijeke, zrak i sve ostalo što smo mogli, i bilo nam je svejedno. Godinama pokušavamo biti pametniji od same prirode i poigravamo se s njom. Godinama želimo konkurirati prirodi natječujući se s njom. Godinama izigravamo bogove. I naravno, samo je bilo pitanje vremena.

Iskreno, čudi me da smo još uvijek ovdje. Nekako se samo nadam da smo dobili još jednu šansu prije potpunog kraja. Nadam se tome da je ovo upozorenje snažno prodrijelo u svakog pojedinca i da je svatko od nas barem nešto naučio.

Tužno je, da mora biti tako. Da tek kada si pred zidom postaješ svjestan svega. Tek kada ti je život ugrožen, imaš snage pružiti ruku bratu Srbinu ili Muslimanu. Tek kada te borba za goli život prisili prestaneš razmišljati o porijeklu nečijeg prezimena. Zar to nije nešto nad čime bismo se svi mogli zapitati ?

A moglo bi nam biti tako dobro.

Kada bi svi „ veliki bogataši, milijunaši, moćnici i tajkuni „ dobili jednu nemoćnu obitelj na uzdržavanje. Svatko na svijetu morao bih brinuti o nekome tko je nemoćan i ugrožen. Svatko na svijetu dobio bi osobu za koju se mora pobrinuti i pomoći joj da izađe na pravi put. Tako bih ja učinila. Sve bi tada bilo lakše… Kada bi veliki biznismeni dali samo 10 % svoje čiste dobiti – na svijetu bi nestalo gladi. Kada bi svatko pomogao nekome tko nema nikoga na ovom svijetu, nestalo bi samoće. Kada bi svatko volio i uzdržavao jedno napušteno dijete, nestalo bi tužne djece.

Možda su to sve samo utopije i moji idealistički snovi koji nemaju veze sa stvarnosti, ali ja nekako vjerujem. Nadam se. Ne želim prestati vjerovati i nadati se. Ne želim.

Jer to je jedino što me drži živom. Nada.

Nada da sva ova solidarnost, ruka spasa i pomoć koju sada pružamo jedni drugima neće biti zaboravljena onog trenutka kada se voda posuši ili povuče. Da će ostati barem nešto lijepo i pozitivno iza ove nesreće. Da će zacijeliti rane prošlosti Domovinska rata i da se nećemo više međusobno kriviti i vaditi prošlost iz naftalina. Da će sportska događanja postati samo sportska, bez politike, agresivnog navijanja i ubojitih riječi. Bilo je predivno i dirljivo gledati navijače Dinama i Hajduka sjedinjene u jedno.

Jer dragi moji, svi smo mi samo ljudi od krvi i mesa ispod kože i apsolutno je nebitno koje smo boje, kojim jezikom govorimo, kako se prezivamo, za koga navijamo i odkale smo rodom.

Svakome treba dati priliku. Isto tako, svakome treba pomoći. Ne samo kada su katastrofe u pitanju, nego uvijek. Pomaganje je nešto što nas čini boljima. Otvara nam oči. Puni nam srce čistom ljubavi i postajemo bolji ljudi. Zamislite samo osmijeh na licima ljudi, u ovim teškim trenucima kada vide koliko se nas brine da im se na bilo koji način pomogne. To nitko ne može platiti, jer sve najbolje stvari u životu, ionako su potpuno besplatne. Topla ruka, zagrljaj, ljubav, pomoć, razgovor, nada, osmijeh, podrška, prijatelj, savjet.

Prekrasno je gledati ovih dana ljude koji su se ujedinili i koji zajedničkim silama čine sve kako bi spasili ugrožena područja. Osjećam tu vibraciju iznad hrvatskog neba, vidim to u pogledu ljudi. Na bilo koji način, gotovo svatko koga sam vidjela, čula ili srela, pomaže onim putem koji mu je dostupan u tom trenutku.

Žalosno je to da treba doći do ovakvog velikog upozorenja kako bismo progledali.
Žalosno je da ne vidimo dalje od svog nosa. Ali eto – dogodilo se čudo.

Balkan se ujedinio, jer to je bio taj dan.

Dan kada više ništa nije bilo važno osim da se pomogne na bilo koji mogući način. Dan kada su svi ljudi voljeli ljude. Nema boljeg načina nego da ovu priču završim sa Andrićevom pjesmom: „Volite ljude. Jer da, ne zaboravimo, to je jedini mogući način da opstanemo i budemo sretni.“ Otvoreno srce i čista nesebična ljubav. Ne samo u katastrofama, svaki dan. Budimo čisti, neopterećni i veliki ljudi. Svojim sugrađanima naše zemlje i susjednih zemalja, želim samo za kraj reći, da mislimo na njih, šaljemo pozitvne vibracije, susosjećamo i činimo sve kako bih Vam barem malo olakšali u ovim teškim trenucima. Uz Vas smo svim svojim bićem, mislima i srcem. .

* VOLITE LJUDE *

Tako se teško živi, tako se kratko živi, pa još polovica tog teškog i kratkog života nam prođe u mržnji i nesporazumima.

Oh, ugasite mržnju! Ljudi su nama potrebni i nikako se, nikako se ne može živjeti bez opraštanja.

Svi su mi ljudi i te kako potrebni. Svi, od ove starice koja me je primila na ruke kad sam došao na svijet, pa do onog nepoznatog prolaznika, koji će, kad mene budu nosili na neko groblje neki ljudi, skinuti kapu i prekrstiti se i zaželjeti mi vječni mir i laku zemlju.

Vječni mir! – kako je dobra i velika i lijepa ta želja! O nepoznati dobri čovječe, blagodarim ti za tu želju tvoju!

Živite i borite se kako najbolje umijete, molite se Bogu i volite svu prirodu, a najviše ljubavi, pažnje i saučešća ostavite za ljude, ubogu braću svoju, čiji je život nestalni plamen svijetla.

Volite ljude, često im pomozite i uvijek ih požalite, jer su nam svi ljudi potrebni.

 

Ivo Andrić

 

 

Do sljedećeg čitanja..

…Paola!

 

 

Zašto je biti novinar postalo nezahvalno zanimanje?

Bok dragi ljudi,

Kada ljudima iz svoje okoline kažem da sam upisala fakultet novinarstva, reakcije su, nažalost, gotovo uvijek: „ Pa zašto ? Što ti to treba ? Zar nisi ipak mogla izabrati nešto drugo? Novinari su zadnji ološ!; Nećeš valjda biti kao svi ostali novinari da pišeš samo gluposti što je tko imao na sebi, ili s kime se netko „ prasnuo “ ?

Ovo nije čudna rekacija s obzirom na to što se događa u našoj jadnoj i izigranoj zemlji Hrvatskoj, kako u svim segmentima, tako i u medijima. Mediji su postali velik dio naših života, iako toga možda uopće nismo niti svjesni. Mediji nam serviraju gomilu stvari: kako onih dobrih, tako i onih loših. Pokušajmo samo zamisliti svijet bez glazbe, televizije, interneta, reklama, knjiga, telefona? Ne ide – priznajte! Upravo zato, smatram da je golema odgovornost koju jedan novinar ima u svojim rukama. Golema!

Novinari su generalizirano i stereotipizirano smješteni među ljudski  ” šljam ” . Ne gleda se neka razlika. Kada kažeš da si novinar, automatski si smrad. Novinarstvo nije samo senzacionalizam,  lake teme i tračevi. Novinarstvo je puno više od toga. Novinarstvo je profesija koja nosi odgovornost. Odgovornost za svaku izgovorenu ili napisanu riječ. 

Baveći se pjevanjem, sama sam o sebi znala pročitati hrpetinu gadarija koje nisu imale nikakve veze sa istinom. Doživjela sam jako neugodna iskustva bez obzira, – ponavljam: što sam možda ponašanjem provocirala i bila sam ” kakva sam bila” …No, ja sam štetila samo sebi svojim glupim ponašanjem. A oni su štetili svima. Cijeloj mojoj familiji. Lako za sve….bilo mi je žao onih starijih od 60..baka i djedova..

Tko je kriv tome što su stvari takve kakve jesu? Tko je kriv da se na profesiju novinara gleda takvim očima? Nažalost, mnogi koji su uspjeli od te profesije napraviti lakrdiju.

Evo, npr. neku večer, slušam izravni prijenos sa Eurosonga, koji vodi dragi, neuništivi ” televizijski metuzalem”  Aco Kostadinov.

Komentari tipa: „ Dragi gledatelji, matematika mi nije nikada bila jača strana, pa Vas molim da sami zbrojite kolika je sada razlika između Nizozemske i Austrije, a ja ću se praviti da je još uvijek napeto…“  ili „ Nemojte mi zamjeriti što baš ne pratim tijek događanja…“ – komentari su koje si ne bi smjela dopustiti niti lokalna televizija iz Krapine, a kamoli državna televizija. Da ne kažem kako je na samom kraju prijenosa, toliko nezaustavljivo govorio da nismo uspjeli niti čuti što nam ta/taj Končito-a, ima za reći. Krajnje neprofesionalno i u neku ruku bezobrazno. Pitam se je li to zato što nije bio u školi kad se učio engleski, ili zato što nije imao prevoditelja da mu prevede što bradata žena želi reći ?

Možda bi bilo duhovito i simpatično da je bila riječ o nekakvom amaterskom natjecanju u Gajnicama: Glas Gajničke zemlje – ali tako nešto izvesti pred sveopćim hrvatskim gledateljstvom, to stvarno i nije bila neka fora.. Do kada će se štiti takvi likovi koji nam se rugaju u facu i smatraju nas zadnjim kretenima? Ili jednostavno nismo niti bolje zaslužili jer samo šutimo i čekamo da promjene dođu same od sebe ?

Voljela bih da se zanimanje NOVINAR počne više cijeniti i da se vrati izgubljeni kredibilitet koji je nestao pod suncobranom , sveopćeg žutila, zakulisnih igara, lobija i potplaćivanja.

Svi znamo da je gospodin Aco neuništiv. I svi znamo da je jednako tako nedodirljiv i da ga čuvaju raznorazni lobiji ukorijenjeni u strukturu HRT-a. No, do kada?

Čudimo se Sanaderu. Da. Od njega su učili samo najbolji. Otrovao je cijelu zemlju svojim načinom razmišljanja: „ u se, na se, i poda se“. Nije problem u hobotnici, već u vodi u kojoj ona pliva. Tako je i s ovime. Svi funkcioniraju po tom principu: Ja tebi, ti meni. Mi smo zemlja: usluga za uslugu. Jesi li kvalificiran i imaš li znanja, to uopće više nije važno. Važno je postati i ostati smrad. Dobro se uvući u kožu onima od kojih imaš koristi i pogaziti samog sebe, sve svoje ideale i svjetonazore za šaku kuna.

Gospon’ Aco je ovdje samo primjer, „ one in a million “ . Bilo je i više nego očito da nije baš pri zdravoj pameti, te da prema sebi i prema gledateljima nema apsolutno nikakvog poštovanja. Za njega je to bilo komentiranje bilo onako usputno, samo neka sitnica na kojoj će opet dobiti finu svotu novca – a gledatelji? Tko je još vidio voditi brigu o njima?! Oni su ionako nebitni. Oni su ovce.

E, pa nismo dragi gospodine Aco…
Bilo je onih koji su Vas slušali i nisu vjerovali što čuju.
Bilo je tu onih koji pokušavaju naučiti biti etični, vjerodostojni, objektivni i nepristrani, pa su pali sa sofe kada su čuli što ” trkeljate ” ! I niste bili duhoviti. Svi smo skupa mislili da je neki ” trip ” slušajući Vas.

Koliko god taj Eurosong bio parada kiča, Vaš kič nadmašio je čak i bradatu ženu.

Ima još onih koji se trude prije svega biti čovjek, naučiti svoj posao najbolje što mogu i biti dostojni da budu novinari.

Novinar je prekrasno zanimanje. Prenositi ljudima iskrenu vibraciju nekog događaja na kojemu ne mogu biti. Vjerodostojno i nepristrano izvijestiti o pravim podacima i stanju stvari. Dobro se pripremiti i nista ne prepustiti slučaju. I nadasve, prije svega: biti vođen etičnim i pristojnim ponašanjem. To se zove novinar. Novinar nije netko tko omalovaža, izmišlja, blebeće bez smisla i reda. Novinar se ne ruga ljudima i ne pljuje im u lice, jer u konačnici – on od tih ljudi živi. Novinar je dobro svjestan svojih slabosti i sposoban je barem imati sa sobom kalkulator, ako mu matematika i nije jača strana.

Ne znam što na to sve kaže Acino uredništvo ili njemu ama baš nitko ništa me može.U jedno sam sigurna. Da je ovakav izravni prijenos, odradio netko na europskoj nacionalnoj televiziji, taj netko nestao bi istog časa s medijske scene EU. Jer ljudi imaju svoju čast, ugled i ne žele biti ovce. Kod nas, sami smo na neki način pristali biti ovce. Sami smo dozvolili da nam ovakvi likovi kroje medijsku scenu.

Jasno nam je da se prodaje senzacionalizam i naravno da slijedom te činjenice – novinare svi doživljavaju gadovima, preprodavačima tuđa prljava veša.
Iznimke ( NE ) potvrđuju pravila.

Sigurna sam da mnogi od Vas dijele moje mišljenje, ali možda ga ne mogu javno izreći iz raznoraznih razloga. Kod nas, bez obzira na sve, i dalje postoje izvrsni novinari.

Neki su nažalost dobili batine, neki su tri metra ispod zemlje, dok neki još uvijek žive boreći se s vjetrenjačama.

Pa zar je to Hrvatska za koju smo se borili ? Je li to ta istina o kojoj nam mažu oči ? Nekakva k’o fol demokracija? Nepristranost? Ako ne počnemo djelovati sada i odmah, samo produbljujemo ovu agoniju..

Dragi Aco, prije svega dobro razmislite o tome na što je sličio taj prijenos neki dan. Pokupite svoje bilježnice, olovčice i knjige ,pa dajte priliku mladima koji stoje na burzi čekajući da se ta Vaša fotelja jednom zauvijek oslobodi!. Niste Vi jedini – ima ih još, naravno. Vi ste samo moj posljednji primjer.

Uzmite neku osnovnu literaturu sa prediplomskog studija novinarstva u ruke, pa malo pročitajte. Ako nemate nikoga, slobodno zovi mene: sa zadovoljstvom ću Vam čitati.

 

 

Vaša Paola ! 🙂

Probudimo dijete u sebi

Dragi moji, dobar Vam dan

Sjećate li se svojeg djetinjstva i onih bezbrižnih, jednostavnih dana? Otkrivanje svijeta u vrijeme puberteta – ukratko: sjećate li se odrastanja? Pamtite li one dane kada ste dolazili doma iz parka – musavi, prljavi, poderanih koljena s osmijehom na licu jer Vam je najbolji prijatelj dao sličicu Štrumpfova koje Vam je nedostajala da popunite svoj album?

Izvor: http://www.sri.com

Kada ste bezbrižno trčali po livadi ne razmišljajući o ničemu, kada je bilo dovoljno da je vani sunce i da Vas čekaju ispred zgrade za neku novu ludoriju. Kad su nam najveći problemi bili „ kulja “ i kako to reći roditeljima jer „ Nećemo moći van u subotu, a tako je dobar koncert! “ i,  naravno – nikada se neće ponoviti. Kad je najveća sreća bila da „ me pogleda onaj mali “, a ako bi me još  i pozvao u kino – to je bilo nešto zbog čega bih se potrudila učiti cijeli tjedan, kako bih mogla za vikend van.

Pamtim te dane sa osmijehom na licu. Kad se samo prisjetim, odmah me uhvati neka toplina u srcu, jednostavno bude mi se lijepe uspomene.

Što nam se dogodilo? Gdje smo izgubili nevinost, sreću bez posebnog razloga, osmijeh strancu na ulici, snove, vjerovanja u dobro i pozitivno, ljubav prema svakom čovjeku, iskrenost, empatiju, vjeru da dobro – baš kao u bajkama pobjeđuje zlo?

Dogodio se život.

Dogodilo sve ono o čemu su nam roditelji govorili. I naravno da im nismo vjerovali. Jer oni nemaju pojma, što oni znaju. Stari su, staromodni i nikakvi. Pih! Danas vidim da to nije tako i da su nešto ipak znali. Znali su u stvari gotovo sve što nas očekuje u životu.

Svi smo mi pomalo zaboravili na djetinjstvo. U svakodnevnim životnim borbama, nemamo vremena misliti na bilo što drugo, osim na to da preživimo i izdržimo svakodnevni stres koji nas nemilosrdno „ ždere “ i proždire nam psiho -fizičko zdravlje- naravno da nemamo vremena misliti o djetinjstvu. Ccc, kakve su to gluposti? Ionako smo jedva čekali da odrastemo. Tko je još vidio biti dijete?

A trebali bismo. Trebali bismo barem ponekad sami sebi dopustiti da budemo djeca. Ukrasti sate opterećenog života problemima i vratiti se ondje gdje smo bili najbezbrižniji.
Probuditi dijete koje čuči u svakome od nas. Dijete koje smo izgubili brinući se oko financija, režija, gubitka posla, strahova, paranoja, glupog šefa koji nas maltretira i cjelokupnog preživljavanja. Trebali bismo ugasiti sivilo jednostavnim vraćanjem i traženjem djeteta u svojemu srcu.

Trebali bismo bezbrižno trčkarati livadom punom maslačaka, smijati se bez nekog posebna razloga, plesati kao da nas nitko ne gleda, pjevati na sav glas, trebali bismo napraviti neku ludoriju kao što smo to nekada znali.

Svi smo pomalo zaboravili kako je to biti dijete. Često danas našoj djeci prigovaramo zbog svih onih stvari koje su nama naši roditelji nabijali na nos. Priča se ponavlja. Naravno da tek sada možemo razumjeti svoje roditelje i da nam zvoni ona rečenica koju smo svi čuli barem sto puta od svojih roditelja : „ Vidjet ćeš kada budeš imao svoju djecu! „ Konačno to i vidimo. No ipak, neki dan sjedim u parku i slušam: „ Nemoj visoko je, Marko!; Pusti, past ćeš, Marko! Ne diraj to! Makni se! Jesam ti rekla sto puta da to ne možeš.“ itd.

Uglavnom, Marko nije smio ništa. Barem po onom što sam imala prilike čuti. Roditelji danas često svoju djecu zbog prevelika straha štite od onog od čega bi trebali i od čega ne bi trebali. Ne daju im da dišu. Ne znam koliko to može biti pametno jer Marko kasnije možda bude revoltiran jer nikada ništa nije smio pa lako može izrasti u jednu plašljivu i paranoidnu osobu. Postoje samo dvije glavne emocije: ljubav i strah. Iz njih se sve drugo rađa, a koja će pobijediti ovisi o tome koju ćemo hraniti.

Mislim da je vrijeme da odbacimo strahove. Sve ono što nas koči, da bismo bili slobodni ljudi. Ako ćemo se bojati, ništa dobro nećemo iz toga sijati. Naravno, to ne znači da samo bezglavo tumaramo kroz život ne pazeći baš na ništa, već moramo biti umjereni.

Trebali bismo više vjerovati u dobro, više se truditi jedni oko drugih, trebali bismo biti ljubav.

Trebali bismo kao djeca, vjerovati u svoje ideale i snove, i sami sebi složiti ” mantru”  koju bismo svako jutro ponavljali : Život je lijep. Ja ga volim. On voli mene. Mogu sve što poželim. Ne postoji limit. Samo nebo mi je granica. Vjerujem u svoje snove i znam da ih mogu ostvariti ako se potrudim. Volim sve ljude oko sebe i znam da oni vole mene. Oko sebe ću prostirati samo ljubav. Svatko tko uđe u moj dom i u moje srce, ostat će tamo zauvijek. Dat ću ljubav, da bih isto mogao primiti. Neću nikome nauditi jer na zemlji ima već previše zla. Odbacit ću sve strahove i paranoje koje me koče da mogu uživati u životu. Bit ću dobar čovjek i svakim danom ću se truditi samo biti bolji. Oprostit ću svima koji su me povrijedili jer to su njihove slabosti. Pomolit ću se za njih. Da im se prosvijetli um, da zavole sebe i život. Zauvijek ću biti dijete u svome srcu, jer samo dijete je sposobno voljeti sa takvom puninom i nevinošću. Samo dijete zauvijek može biti čisto i iskreno do kraja.

 

Budimo djeca. Barem u srcu – zauvijek! Svijet će nam se odmah činiti boljim i ljepšim mjestom za život.

Voli Vas Paola!