Kako je “selfie” probudio egocentričnu neman?

Hallo selfičari & selfičarke  🙂 

Otkad je 2013. godine riječ ” selfie “  proglašena najčešće korištenom riječju, njezino psiho djelovanje i primjena svakim danom uzima sve više maha. Za one koji ne znaju, iako sumnjam da postoje takvi, ” selfie”  je fotografija samog sebe, koju obično snimite mobitelom, iPhoneom ili fotoaparatom te je uglavnom objavite na nekoj od društvenih mreža. Veliki napredak informatičke industrije doveo nas je do toga da danas možemo biti na drugom kraju svijeta, a putem Skypea – toliko blizu svim onima koji nam nedostaju.

Kako se ” selfie”  ušuljao u naše živote? Je li on možda posljedica sve veće odvojenosti i udaljenosti među ljudima? Nekada smo trebali fotografa, a danas nam on nije potreban. Sve što trebamo je mirna ruka, „ duck face ready “, malo šminke i dobre frizure, kut snimanja koji zadovoljava naša očekivanja, magični klik i – selfie je tu!

Promatrajući ove fenomene, uskoro nam ljudi više uopće neće biti potrebni. Tako možemo očekivati da za koju godinu imamo brakove preko društvenih mreža, virtualnu djecu i fiktivne obitelji nastale na mreži ili na nekoj drugoj platformi. Onda se zapitamo – gdje to ide ovaj svijet? Što nam se to događa? Zašto smo usamljeni, sami i tužni? E pa, odgovor na to nam je ispred nosa, ali ga često puta ne vidimo ili ne želimo vidjeti. Naravno, tako je lakše živjeti. Kao noj. Glava u pijesak i okružimo se nebitnim stvarima za koje mislimo da su bitne, sve ono važno i istinsko stavimo na drugo mjesto, dok prave vrijedne stvari držimo zakopane u naše srce.

” Selfie” kao hrvatska kovanica još uvijek ne postoji. Postoje mnoge varijante pokušaja da se uvede u hrvatski jezik kao: sebić, samoslik, osobnjača, ja – slika, zrcalka, dok ću ja ga za ove potrebe nazvati ” sebenjača” ( izgovoriti sa akcentom na SEBE i Č ). Sebenjača bi zapravo mogla imati neko dublje značenje kojeg možda nismo još svjesni. Tako „ S “ može biti sebično, ” E “, „egocentrično, „ L “, lažno, „ F “, frajersko, „ I “,iritantno, „ E “– evo me. Ili da ne budem tako sarkastična može biti i ova varijanta: Sjajan, Ekstremno Lijep, Fin, Iskren, Ekstrovert. Također može biti i – super, eskapizam, lagodna, finog, istančana egoizma.

Ukoliko slučajno niste zadovoljni slikom, onda to više nije sebenjača, nego s( j )ebenjača

Zašto sve ovo pišem?

Nemam ja problem sa ” selfijem ” , imam problem sa prekomjernom upotrebom istog te se već pribojavam moguće dijagnoze koju bi sebenjača ili sjebenjača mogla prouzrokovati. Naime, lijepo je snimiti sebe i sama imam nekoliko takvih sličica u albumu, ali nešto što sam primijetila kod mnogih, jest da klikanju nikada kraja. Mislim da je sebenjača probudila neman u mnogima. Neman koja je bila  prikrivena, duboko u srcima ljudi. Je li to nedostatak samopouzdanja ili možda posljedica prevelikog samopouzdanja? Ili je to pak egocentričnost bez konca ili kraja – još uvijek ne znam.

Znadem samo da mi fale obiteljske, prijateljske slike. Oni iskreni osmjesi trenutka kada nismo toliko puno mislili na to kako ćemo ispasti i koliko ćemo „ lajkova “ skupiti. Sve je tada bilo drugačije, spontanije, usudim se reći – bolje, iskrenije i ljepše…imali smo neku svoju intimu koju nije morao vidjeti baš svatko, imali smo sličice iz albuma koje i danas gledam sa toplinom u srcu. Danas, danas samo poze i brojanje „ lajkova “. Kako ću se osjećati, reći će mi lajkovi – ako ih nema dosta, zapitat ću se: vrijedim li ja uopće?

U današnje vrijeme gotovo je nemoguće ići u korak s trendovima. Sebenjača tu, sebenjača tamo, sebenjača bez šminke, sebenjača sa šminkom. Sebenjača prije spavanja, poslije spavanja, prije tuša, nakon tuša, poslije sexa, prije sexa, (još uvijek nije nigdje izletila neka za vrijeme sexa, ali očekujemo i to u skoroj budućnosti), sebenjača u jednoj varijanti garderobe (obično zvana: my style today), sebenjača u sportskoj varijanti, sebenjača u lakiranim cipelicama, bez cipelica. Malo mi se zavrtjelo u glavi.

Narcisoidnost ili „ ljubim sliku svoj u“, ponekad može biti dobra kako bismo zavoljeli sebe i upotpunili svoju vrijednost, no kao što sam već rekla, ako krene graničiti s bolešću, onda nije dobro. Čitam kako se dijete skoro ubilo jer nije dobro ispalo na sebenjači, iako se slikao preko nekoliko sati?! Dakle, taj mali klinac je sto posto u svojoj glavi imao sjebenjaču.

Mnoge mlade djevojke i djevojčice na svoje profile po društvenim mrežama „ lijepe “ takve fotografije, da čovjek u to ne može vjerovati vlastitim očima. Mnogi bi se složili da je to zapravo izazivanje i onda se ne treba čuditi sve češćim naslovima poput „ Zavela gospodina koji joj može biti otac„. Kako ne bi zavela, kada se doslovce sama ponudila na pladnju. Time opet potvrđujem onu staru „nije bolest sve što boli“, nešto je od toga i u glavi.

Možemo reći što želimo, ali ova pošast modernog doba ide i dalje. Ako se ozbiljno ne zapitamo gdje to sve vodi, ne piše nam se dobro. Kolektivno, mislim. Sve ima svoje granice. Ne dozvolimo da nam uzmu ono malo intime što nam je ostalo i da nas potpuno imaju gole na pladnju. Čar je da neke stvari ne budu otkrivene svima i svakome. SELFIE udara i dalje i nema namjere stati. Ono što ja poručujem na kraju ovog teksta jest: sebe ekskluzivno lupite fotoaparatom, ipak egomanija  nije više u modi.

 

 

Voli Vas Paola!

 

Još nešto o selfie-u:

 

Kako naučiti gledati svoja posla?

   Svima želim dobar dan dobri ljudi, 

Ima nešto slatko i primamljivo u tome da ponekad volimo zaviriti u tuđe živote ili samo malo baciti pogled u isti. Svi smo se nekad našli u situaciji da komentiramo nekog drugog, ponekad i nama samima – nepoznatog. To ne možemo nikome zamjeriti.

No, mnogi često bolje znaju o tuđem životu, nego o svom vlastitom. Postoji jedan poseban sindrom koji je u nas Hrvata vrlo čest (također postoje i mnogi drugi sindromi hrvatskog napaćenog naroda, ali o njima neki drugi puta).

Onaj koji ću sada pobliže objasniti – svima je vrlo dobro poznat. Etiketiranje. Pitanje je – koji ste Vi? Onaj koji lijepi, ili onaj na čija je leđa stavljena etiketa?

Laganim i nježnim koracima približavamo se leđima naše žrtve. Dok ne vidi ili ne čuje, koristimo trenutak nepažnje. Odljepljujemo frustraciju iz sive kore svojega mozga i prenosimo je na žrtvu. Osjećamo se prividno bolje ako smo na nekoga „ pljunuli “.
Misija završena. Etiketa stavljena.

Lijepimo etikete na sve što hoda zemljinim tlom.

Ovo mora da Vam je poznato, priznajte : „ Ona ti je ” sponzoruša “ ,, „ On ti je gay „.“ Ona ti je ljubavnica ugledna političara „, , „ Glupa plavuša sa umjetnim sisama “…

Vrlo smo rječiti i puni fraza kada treba pojasniti nekog drugog. Sve znamo. Zašto je takav/a, što bi trebao/la, kako da promijeni svoj život. Kada se radi o našim leđima, onda nemamo o čemu govoriti.

Naravno da smo mi savršeni i nemamo manu. Bilo bi nam puno lakše u životu kada bismo se uspjeli izdignuti iz svoje udobnosti i ponekad jednostavno začepiti usta i sagledati stvari iz perspektive onog – na čija smo leđa, bez imalo susprezanja nalijepili etiketu.

Otkada koristimo internet i društvene mreže, sindrom: gledam tuđa posla više nego svoja, postao je vrlo čest. Tračevi više ne idu samo od usta na usta, nego su postali i copy/paste varijanta. Sve je to ljudski i nije ništa čudno, osim kada prijeđe granice dobra ukusa i zdravog mozga.

Ono što sam primijetila jest da se mnogi ljudi hrane tuđim pričama, pogotovo neuspjesima i padovima. O onima koji uspiju da ni ne govorim. Širok je raspon svega što će Vam onda nalijepiti na leđa. Kurva, lažov, netko tko je kupio diplomu, netko kome je sve pruženo na pladnju, obični gad, osoba bez morala, silikonska glupača…

Dobro nam je poznata ona – da sebe možemo popraviti samo ukoliko nekog drugog ozlijedimo. Voditi tuđi život nije nimalo lak posao. Zapravo, kad bolje razmislim – meni je tih ljudi žao.

Tužno mi je da netko nema određenu snagu da svoj život primi u vlastite ruke i prestane zastajkivati na tuđim pričama, a sve radi neke od svojih unutarnjih frustracija. Nekako mi se čini da se sve to događa s ljudima koji sami sebe nisu realizirali u punom smislu te riječi, pa onda koriste tuđe životne priče kako bi na njih izbacili svoje vječito nezadovoljstvo neispunjenih želja i snova.

Svatko je kovač svoje sreće i svog života. Tako bismo se trebali i ponašati. Ono što je sreća za mene, ne mora biti sreća za tebe.

Tko smo mi uopće i koliki je naš ego kada mislimo da smo kraljevi ili kraljice Svemira?

Ljudi, život je toliko kratak. Svaki trenutak koji imamo trebali bismo provesti u ljubavi prema svima koji nas okružuju. Bez crnih misli, olajavanja, stereotipa, predrasuda…

Kada biste znali da ćete sutra biti Vaš zadnji dan na zemlji, kako biste se ponašali? Biste li promijenili nešto u odnosu na to kako se danas ponašate?

Sigurno sam da – da. E, pa onda bismo svi skupa trebali početi. Ništa na početku nekog novog rada nije lako. Tako treba trenirati i dobro ponašanje i ljubav prema onima koje je, ponekad, najteže voljeti.

Svi smo mi samo obični smrtnici sa svojim životnim pričama, problemima, dobrim trenucima, uspjesima, padovima, manama, vrlinama i ponovnim koračanjima prema naprijed. Nitko nije savršen i nitko nije bez mane.

Drugi puta kada krenete kritizirati nečije životne svjetonazore, odabire ili odluke, zastanite: ugrizite se za jezik, nabrojite do tri, udahnite zrak i dajte si priliku da se to promijeni. U konačnici, nitko ne voli lajavce i zlonamjernike. Ne želimo biti jedni od tih, zar ne?

Uostalom, u životu se sve uvijek vrati. Danas lijepiš etiketu, sutra je dobiješ na svoja leđa.
Život ipak malo više vrijedi da bismo energiju i riječi bacali uludo.

PLUR.

Peace Love Unity Respect

Voli Vas Paola!

Što kada padneš?

Dragi prijatelji i dragi ljudi,

Svima se u životu dogodilo da budu u nekoj vrsti patnje, boli i problema. Imati probleme bilo kakve vrste nije lak posao. Moj posao je bio  vrlo težak. Nakon nekoliko godina borbe sa ovisnošću, odlučila sam uzeti stvari u svoje ruke i napraviti veliki korak. Pomoć sam potražila u komuni Susret, na Čiovu. Iako mi je u to vrijeme bilo jako teško, znala sam da je to jedini ispravni put i da mi samo tako nešto “veliko”  može izokrenuti život na bolje. Okruženje u kojem sam do tada živjela, nije me više činilo sretnom i sve sam više bila svjesnija „ lažna estradna sjaja“ i „ lakih prijateljstava “. Odluka da učinim prvi veliki korak nije bila nimalo jednostavna. To je značilo – potpuno izbrisati sve što sam do tada radila, izmijeniti ljude, kolege i sve ono što me nije činilo sretnom.

Krenula sam od nule. Osvijestila sam se. Sama sebi sam pružila šansu da budem bolje. Postala sam si prijatelj.  Prvo je trebalo dobro prokopati po prošlosti, te zatim sve stvari, ljude i situacije smjestiti tamo gdje im je mjesto. Samo patnja i bol mogu biti naši najbolji učitelji. Vrlo teško možemo kroz sretne trenutke vidjeti neke stvari koje nas koče. Kada smo sretni, sve ide kao po loju, ali da bismo bili sretni moramo dotaknuti bol. Iako od nje bježimo i ne volimo da nas boli, ja sam danas sretna što me boljelo. Ostala sam sama, bez ikoga svog ( obitelj i par prijatelja), bez bilo kakve šminke, sjaja pozornice i glamura.

Bila sam neugledna, debela, bez imalo šminke, u starim poderanim hlačama, ali uz sve to – sretna. Sretna jer sam po prvi puta u životu bila potpuno neopterećena. Jer sam samoj sebi postala prijatelj. Nije me bilo briga jesam li debela, kako izgledam, i što će tko misliti kada me vidi..Imam li Chanel naočale, Giuseppe Zanotti tenisice…ništa to nije bilo bitno. Bilo je bitno samo srce. Samo to je bilo važno. Kako se osjećam. I jesam li iskrena sa sobom..Morala sam se potpuno raspasti na milijun komadićaka da bih se ponovno sastavila u nešto novo i zdravo.

Shvatila sam da su “Chanelo/vi” sasvim slatke, ali – nevažne stvari,  i da je biti zdrav + sretan sa sobom najvažnija stvar kod svakog čovjeka. Što je vrijeme više odmicalo, svaka puzzlica je sjedala na svoje mjesto. U jednom trenutku tamo mi je čak postalo i dobro. Kažu, kada dođeš do toga, spreman si ići kući. Tako su proletjele te dvije godine, iako se nekad činilo da neće nikada. Tamo sam srela mnoge mlade žene, mnoge životne priče koje ostavljaju bez daha. Riješila sam svoje probleme i shvatila da rad na sebi nikada ne prestaje. Napokon sam se vratila u Zagreb i počela sve ispočetka. Ubrzo sam se udala i rodila sina. Svoje najveće i jedino istinsko životno blago koje imam.

Iako su me zvali mnogi novinari, nisam se htjela eksponirati u medijima. Smatrala sam da za to moram imati vraški dobar razlog.
Naravno da nikada ne bih mogla biti ista kao što sam bila, ali osjećala sam strah. Voljela sam svoj mali mikro svijet i to što me nitko ne poznaje. Pofarbala sam kosu u smeđu boju, nabacila koji kilogram i postala nova osoba. S vremena na vrijeme netko bi me znao zaustaviti i reći da sam mu poznata od nekud. Tada mi je bilo neugodno. Zacrvenila bih se u licu i nisam znala u kojemu smjeru gledati. Uglavnom su me prepoznali po boji glasa.

Dugo vremena mi je trebalo da se odlučim za ovaj korak. Ovaj puta imam vraški dobar razlog. Svoju diplomu „ bakalara “ (prvostupnika) na FPZG-u. I ne samo to – idem dalje. Shvatila sam da je znanje uz ljubav  jedino pravo bogatstvo. Ustvari, shvatila sam da je sve ono oku nevidljivo, nama najbliže i najpotrebnije da bismo mogli rasti i neprestano napredovati.

Shvatila sam, da imam malo prijatelja, ali su oni – pravi. Shvatila sam da vrijedim, jer nije samo tako lako riješiti problem s kojim se znanstvenici bore godinama. Shvatila sam da volim život, volim ljude i volim što sam ja – ja. Baš ovakva. Sa puno mana, ali i puno vrlina.

Prihvatila sam svoj život, svoje boli, svoja razočaranja, svoje patnje. Prihvatila sam ih i dignula glavu. Krenula koračati prema pobjedi, kada sam zastala i shvatila da sam ja već pobijedila. Pobijedila sam najgoru opaku pošast 21. stoljeća i zato nema toga što će me zaustaviti da i drugima sa sličnim problemom pomognem da učine isto. U životu se sve može, ako imaš podršku i ljude kojima je stalo. Samo moraš željeti, moraš imati snage da se prelomiš i doneseš odluku.

Odluku da ne biraš poraze, krive korake i krive ljude. Odluku da ćeš uzeti život u svoje ruke, maknuti se od svega što te u tome koči i odluku da prihvatiš patnju kao svoju vjernu učiteljicu. Hvala patnji što je od mene učinila zrelu ženu!

Voli Vas Paola