Estradizacija i trivijalizacija visoke politike: Good morning, America!

Evo, iako nisam pobornik pisanja o politici, ne mogu a da se ne otmem dojmu da je na predsjedničkim izborima u SAD-u pobijedila osoba koja je politiku svela na najniže moguće grane estradnog šunda, persuazije, spinova i trivijalnosti. Neću reći da mu je protivnica bila puno bolja, ali svakako mi je bila draža od ovog cirkusanta. Sve je to sukus masonstva, niskih udaraca, afera…i vjerujem da oboje imaju putra na glavi.

Ako se ugledamo na zapad, a uvijek patimo i želimo biti što sličniji zapadu

…počevši od najmanjih sitnica. Npr. na društvenim mrežama pišemo engleskim a ne hrvatskim jezikom, dajemo kućnim ljubimcima američka imena jer ne možemo prežaliti kompleks Amerike i svih njenih blagodati, preuzimamo fraze i frazeme te više govorimo anglizmima, a sve manje našim izvornim jezikom. Mi apliciramo, više ne ispunjavamo zahtjeve. Mi lajkamo, više nam se ne sviđa. Odlazimo na team buildinge, a ne na druženja. Šaljemo si requeste na FB, a ne zahtjeve…dan po dan, sve više sličimo na neku Ameriku za siromašne.

Ako se povedemo za zapadom, možemo očekivati da će se kod nas na sljedećim Izborima kandidirati Zdravko Mamić i takvi njemu slični.

Ovaj trend trivijalizacije politike pokrenuo je sam zapad i sada je na nama ovcama da preuzmemo sve što moćnu trivijalizaciju/estradizaciju čini posebnom. Dobro mi to preuzimamo! Kako da ne! Već godinama…pravi smo cirkusanti. Država Mr. Beana.

Nebitno je što ćeš napraviti za zemlju, bitno je s kime spavaš.

Eto, zadnje dane je recimo, bitno da je predsjednica Kolinda smršavjela, pa eto, sada je to TOP tema koju nameću mediji, a ljudi na društvenim mrežama komentiraju njezin novi izgled. Sada im smeta da je smršavjela, a da se slučajno udebljala, bilo bi- „Naravno da se udebljala kada ždere po domjencima.“ Ovako kad je smršavjela, znate,  manje je materijala za blatiti nekoga. Jadni smo. To je recimo pravi primjer trivijalnosti politike. Ako mene pitate to je sve samo prebacivanje pažnje sa bitnih fundamentalnih problema ka glupostima. Bolje misliti o glupostima nego biti svjestan života i svega što u njemu treba popraviti.

Nemam nikakve posebne emocije prema našoj predsjednici, ali opet…gledam, nemam drugu. Naša je! Kaj ću sada?! Bit ću čovjek, pa ću podržati ženu bez obzira na to što se možda ne slažem s njom u svim mišljenjima. Dat ću joj šansu…

Hrvat ne da šansu. Skoro nikome i skoro nikad. Rijetko. Mi smo zapravo vrlo isključiv narod prepun predrasuda i osuda. Tako lako osuđujemo, tako lako dijelimo etikete i o svakome sve znamo. Zanimljivo, svoje grijehe pišemo u pijesku, a tuđe urezujemo u najtvrđi brački kamen!

Ne znam kako će sada Amerika, ali nije da se nešto pre ludo brinem, brinem se više što ćemo mi jadnici? Do kada ovako? Do kada će nam odljev mozgova biti jedini izlaz iz ove smiješne zemljice? Do kada ćemo raditi za kikiriki i biti sretni da uopće imamo ikakav posao?

Do kada ćemo biti bolesni u zemlji u kojoj je, biti bolestan, ne daj Bože, najgora moguća stvar koja ti se može dogoditi. Do kada ćemo živjeti u zemlji u kojoj birokraciji usporava i najsporijeg puža kojeg je svijet ikada vidio?

Do kada ćemo gutati sva sranja koja nam servira zapad ili bilo koje druge sile koje nam kroje politike? Do kada će nam rad i posao za veliku većinu ljudi biti samo nedostižan san?

Do kada će se svako različito mišljenje dočekivati na nož, do kada će nam biti lakše mrziti nego dati šansu nekome?

Do kada, Hrvatsko?

Sve dok budemo bili puni gnjeva, puni loših mišljenja u drugima, sve dok lupamo junački u svoj ego veličine nebodera…do tad.

Dok ne postanemo ljudi. Kako da onda ne gradimo svoje mini svjetove sa par prijatelja i osoba od povjerenja, kako ?

Mikro svjetovi su jedini načini da danas opstaneš u ovom cijelom ludilu. Hvala Bogu na mikro svjetovima

U njemu nema politike, estradizacije,  ni zlobe ni zavisti…samo ljubav.

 

Voli Vas

Paola

 

Manchestersko ludilo obasuto kišom

Mislim da nisam mogla naći bolji dan za pisanje o Manchesteru. Ustvari, sigurna sam da nema boljeg dana. Zato što upravo ovakvi vremenski uvjeti karakteriziraju ovaj specifičan grad u Velikoj Britaniji.  Dolazak u zračnu luku posebno me veselio jer sam tamo imala susret sa svojom suputnicom u ovom istraživačkom procesu jednog od tri najveća grada u Velikoj Britaniji.

Volim zračne luke jer u njima najbolje osjetiš multikulturalnost. Osjećaš druge običaje, kulture , shvaćaš zapravo koliko si mali i nebitan. Samo- „jedan od“…ima nešto posebno u tim aerodromima, voljeli mi avione ili ne…Najbolje osjetimo prolaznost vremena gledajući avione kako odlaze i dolaze. Možda nije loše s vremena na vrijeme otići u zračnu luku da se malo prisjetimo koliko je sve PROLAZNO.

Već pri samom dolasku na manchesterski aerodrom osjetila sam onaj unique Velika Britanija duh. Istog trenutka kada sam začula taj specijalni british accent osjećala sam se kao u Mućkama. Moram napomenuti da svaka pokrajina u VB ima svoj poseban akcent. Bilo mi je na samom početku poprilično teško uhvatiti manchesterski dijalekt. Kod njih se govori Northern England English. Kao da gutaju pola slova i stvarno se moraš dobro skoncentrirati da bih i razumio što govore. Prva činjenica-  Svaki dio VB ima svoje govorno područje!

 

Putovanje je započelo susretom i snažnim zagrljajem moje sestrične i naša  avantura bila je iza ugla. Odmah pri samom ulazu u grad shvatili smo dobru povezanost grada i općenito sjajnu infrastrukturu.

Druga činjenica- Manchesterski Piccadilly station je zakon kao i sva infrastruktura!

Došavši u centar grada gdje nam je bio hotel, odmah smo ostavile stvari i krenule na neku dobru klopu. Imale smo sjajnu sreću da imamo hotel na tako dobroj lokaciji. Sve što nas je zanimalo bilo je nam je zapravo tu pod nosom! Oduševile smo se kada smo shvatile da i Manchester, poput Londona, ima svoj Chinatown. Ustvari svaki malo veći i bolji europski grad ima svoj Chinatown. Evo, i naša Kajzerica je skoro pa neslužbeni Zg Chinatown. Obje smo velike ljubiteljice kineske kuhinje, pa nam nije dugi trebalo da se dogovorimo što ćemo jesti. Hrana je bila savršena, a jedino čemu sam našla zamjerku su bile izrazito prljave ulice u samom Chinatownu.

Bio je petak navečer, kod njih standardan dan za izlaske. Vani je bilo svakakvih ljudi, ali ono što me najviše začudilo, jest to da, bez obzira na vremenske uvjete, žene kod njih hodaju u otvorenim cipelama i kratkim haljinicama! Moja Mina i ja smo bile zabundane kao sa debelog sjevera! Kako i nećemo biti kada je cijelo vrijeme padala kiša! Ako i nije padala, baš da je lijevala, onda je rominjala…

Nije nam baš bilo jasno što je tim ženama, no na kraju smo, nakon puno vijećanja zaključile da im nije hladno jer su dobro pod utjecajem alkohola!

Treća činjenica- U Manchesteru se puno pije alkohol i ženama je zato vruće!

Klubovi su puni, i nerijetko ispred svakog ulaza u neki klub, već vani kreće akcija i naguravanje. Što se tiče stanovništva zaista ima svega, ipak još uvijek najviše bijelaca, no odmah ispod njih su Azijati, Crnci, Kinezi…

Nismo baš bile od pretjerane akcije jer smo htjele kvalitetno iskoristiti dan i sutra biti sposobne obići sve što smo imale na umu. Još smo napravile đir po samom centru Manchestera i divile se njihovom tradicionalnom zaštitnom znaku, The Wheelu of Manchesteru, vrtećoj instalaciji visokoj gotovo 60 metara koja se nalazi na Piccadilly Gardensu i omogućava  prekrasan pogled na cijeli Manchester, i krenule u krpe.

Sutradan smo započele dan tradicionalnim engleskim doručkom i krenule putem manchesterske Ilice, http://oxfordroad.com/,  snimajući sve moguće dućane. Moram spomenuti kako domaće stanovništvo najviše sudjeluje i privređuje u tercijarnim djelatnostima što i nije čudno s obzirom da je upravo ovaj grad svojom poviješću povezan sa razvojem pamučne industrije.

Ulice u Manchesteru su izrazito žive i aktivne. Na svakom koraku krije se jedan od uličnih umjetnika koji prezentira svoj rad.

 

Autentični Indijanci i njihove svirke, klaunovi, ljudi koji levitiraju…ima zaista točaka koje te ostave bez daha! Nešto od toga bi bez problema prošlo u našem Supertalentu.

Spoj moderne arhitekture te stare viktorijanske i gotičke arhitekture karakterističan je za ovaj grad. Impozantne građevine poput Opere house, ili velikih stadiona kao što su Old trafford najbolje prikazuju taj arhitektonski kontrast.

Četvrta činjenica- Manchester je poseban po spajanju različitih građevinskih stilova!

Dan je toliko brzo proletio, a nas dvije umorne kao da smo trčale maraton legle u krpetine i zaspale kao klade. Obavezno moram napomenuti da smo sunce u ovom gradu vidjele jako kratko i da nas je većinu vremena pratila kišica.

Peta činjenica- Kiša je, uglavnom,  svakodnevica Britanije.

Ostalo je samo još malo vremena da završimo svoju manchestersku pustolovinu. Kakav bi to izlet u Veliku Britaniju, a da se nismo provozale u njihovom taksiju? Sjećam se da sam tu doživjela tešku paranoju jer je taksist bio Arap i imala sam već cijeli scenarij otmice i prodaje naših organa! Još kad sam kao, primijetila da nema ispravni ID o sebi koji obično visi u svakom taksiju, došlo mi je zlo! Srećom da je Mina bila puno razboritija i da me brzinski smirila da prestanem konstruirati nemile događaje u svojoj ludoj glavi!

Naravno da nas nitko nije oteo, ali eto, ovo je najbolji primjer toga kako predrasude jako djeluju na čovjeka! Ne sjećam se kada sam pristojnije izašla iz taksija, nego tada! Bila sam toliko sretna i kao da mi je netko skinuo 50 kilograma sa prsa da mogu normalno disati. Još sam ostavila i napojnicu, a kad sam dotaknula tlo, lupala sam se nogom u guzicu od ogromne sreće i euforije!

Još smo imale toliko vremena da opustošimo robne kuće i svojim najmilijima kupimo suvenire i sitnice koje će nas podsjećati na ovaj nezaboravni vikend…u duhu putovanja, kratkih, dugih ili onih vječnih završavam ovaj post i pozdravljam Vas do sljedećeg putopisa.

 

„Svakome bi trebalo odrediti da putuje, s vremena na vrijeme. Čak i više: da nikada ne zastane duže nego što je neophodno. Čovjek nije drvo, i vezanost je njegova nesreća, oduzima mu hrabrost, umanjuje sigurnost. Vežući se za jedno mjesto, čovjek prihvata sve uslove, čak i nepovoljne, i sam sebe plaši neizvjesnošću koja ga čeka. Promjena mu sliči na napuštanje, na gubitak uloženog, neko drugi će zaposjesti njegov osvojeni prostor, i on će počinjati iznova. Ukopavanje je pravi početak starenja, jer je čovjek mlad sve dok se ne boji da započinje. Ostajući, čovjek trpi ili napada. Odlazeći, čuva slobodu, spreman je da promjeni mjesto i nametnute uslove.“( Meša Selimović)

 

Voli Vas

 

Paola

New York is calling!

Toliko snažan, toliko poseban, toliko sparkling, jedan i jedini New York, na koji ni dan danas, 14 godina kasnije, uspomene ne blijede…

Ponekad se zaista osjećam kao da je bilo jučer.

Slijetanje u glavnu zračnu luku, JFK, i to slijetanje iz mraka, jedan je od najspektakularnijih prizora koje je moje oko ikad vidjelo! Ako slučajno letite u New York, svakako, ali svakako pokušajte učiniti da Vaše prizemljenje ka tlu bude po noći. Takvo jedinstvo svjetala i svjetleće infrastrukture nisam nikada prije toga vidjela! Imate osjećaj da slijećete u jedan sasvim drugačiji svijet koji ste do sada imali prilike vidjeti samo na filmu. I to je zaista tako. Film postaje stvarnost. Ono o čemu ste samo čitali ili informirali se preko različitih platformi, to postaje Vaša privremena stvarnost. Prvo mi je trebalo vremena da se priviknem da sam zaista u NYC-u! Uštipni se, Paola!

NYC je zaista metropola po kojoj se ravnaju  svi ostali gradovi. Ako trend nametne New York, onda je to tako. Tehnologija, ekonomija, marketing, medijska infrastruktura gradova, tržište, gospodarstvo, moda, glazba, gastronomija, turizam…koju god nišu da spomenete, ona nameće svoje trendove upravo u ovom gradu. Ako si uspio u New Yorku, uspio si bilo gdje na svijetu!

NYC- grad koji nikada ne spava. Niti noću, niti danju. Naravno to i nije neko čudo s obzirom na to da je to najveći grad u SAD-u. Sačinjen je od pet gradskih četvrti- Manhattana, Brooklyna, Queensa, Bronxa i Staten Islanda.

Svoj boravak provela sam u Queensu, u kućama u nizu, kao da gledate Seinfielda. Od euforije nisam znala što bih prije. Da li ću otići do grada, pa cio dan provesti na Manhattanu ili možda radije da krenem sa Bronxom ili Brooklynom?!

Naprosto nisam znala otkuda započeti svoju njujoršku avanturu. Toliko podražaja iz svih mogućih smjerova.

Provela sam tamo 14 nezaboravnih dana, ali da sam bila još toliko, ne bi mi bilo dosta! U NY-u uvijek imaš još nešto za vidjeti i još nešto posjetiti.

Nekoliko dana za redom provela sam obilazeći Manhattan.

Vreva na gradskim prometnicama, multikulturalnost na svakom koraku, svjetleći billboardi, blješteći izlozi slavnih dizajnera, kolone i rijeke ljudi koji žure u svim smjerovima, buka nervoznih taksista, raznovrsni jezici, sve to karakterizira najpopularniji kvart na svijetu. New York je jedini grad koji sam do tad posjetila, uz Amsterdam, gdje apsolutno nikoga ne dira kako izgledaš, što si obukao i „kako se nosiš“. U New Yorku možeš biti sve, samo ne smiješ biti dosadan i monoton.

S najviše zgrade u New Yorku, Empire State Buildinga pruža se „pogled od milijun dolara“. Nije za one slabijeg srca i velikih strahova!

New York je grad koji možete ili ne morate voljeti, no priznati morate da  je vječan i poseban. Koliko god hladni bili ljudi koji u njemu žive, on ima neku svojstvenu dušu i nešto specifično što ljude neprestano godinama privlači u ovu metropolu.

Jesu to sve zgradurine i goleme građevinske konstrukcije, ali ujedinjene sa gradskom ludnicom i ljudima koji u njemu žive, tvori ipak grad s dušom koji uživa u svojoj posebnosti.

S obzirom da sam NYC posjetila točno godinu dana nakon napada na Twinse, posjet Kipu slobode bio je odrađen uz veliki nadzor policije i posebne mjere sigurnosti. Inače se može ući u cijeli kip, stepenicama,  skroz do baklje kipa, no upravo radi protu terorističkih mjera, taj je dio bio zatvoren za javnost.

Ne moram niti govoriti koliko su domaćini u svim svojim pričama bili potreseni tim nemoralnim i neljudskim činom. Tada, na tom mjestu gdje su srušeni blizanci, bio je samo veliki križ i rupa od temelja prikrivena posebnom plastikom. Osjećala se zaista jedna velika ispraznost i tuga na tom dijelu grada. Niste morali izgubiti nekog svog da to osjetite, to mjesto je naprosto tako zračilo. Memorijalni zid bio je ukrašen cvjetnim aranžmanima i slikama,  a imala sam prilike svjedočiti i mnogim ljudima koji su došli zapaliti svijeće za svoje najmilije koje su izgubili…tuga…

Podzemna željeznica srce je infrastrukture NYC-a i ako želite doživjeti NYC u puno smislu, svakako se morate provozati njihovim subwayem. Ono što karakterizira njihov podzemni prijevoz je impozantna količina raznih uličnih umjetnika i to na svakom mogućem koraku! Plesača, pjevača, bubnjara, saksofonista, glumaca…nema čega nema. Kod njih barem nije dosadno čekati prijevoz.  Uvijek je neka akcija!

Zloglasni Bronx posjetila sam samo iz taxija jer je ipak bilo pre riskantno da maloljetna šetuckam po Bronxu! Ono što sam vidjela podsjetilo me na spotove koji su se gledali devedesetih. Košarka, hrpa crnaca koji čagaju, tu i tamo pokoji zloglasan pogled…samo da spomenem da postoje ulice i dijelovi u Bronxu u koje ne smiju niti taksisti. Brrrr.

Najluđi događaj koji mi se zbio u NYC-u vezan je za jedan polu-privatan party in white na koji sam odlučila ići skupa sa djevojkama kod kojih sam odsjela bez obzira na to što nisam bila na njega pozvana, a po njihovim kriterijima nisam niti bila punoljetna! Nikad neću zaboraviti kako sam mrcini od 2.5 metra, širokoj kao moj ormar u hodniku, tamne kože kao čokolada objašnjavala da ja naprosto moram ući na taj party jer sam iz Hrvatske, i da mi kod nas nemamo takve barove, a kakav bi to odlazak u NYC bio da nisi posjetio barem jedan privatni party, o čemu ću ja pričati svojim prijateljima? Gledao me mrko ispod oka, ali me nakon mog detaljnog seciranja i objašnjavanja ipak odlučio pustiti unutra. Kakva pobjeda za takvu balavicu! Nezaboravna večer i nezaboravno mladost-ludost iskustvo! To je ono što znaš, da ako poživiš i doživiš, to ćeš pričati svojim unucima.

Postoji i jedan poseban hrvatski kvart u NYC-u, i zove se Astoria te je dio Queensa. Tamo ćete čuti hrvatsku glazbu, pojesti hrvatske autohtone delicije, govoriti hrvatski sa rodbinom i prijateljima. U njemu živi gotovo 80 000 Hrvata! Ima Crkvu, hrvatske dućane…i jako je lijepo vidjeti svoju Hrvatsku u malome. Tamo se baš osjeti onaj naš duh, onaj neki ludi balkanski film koji postoji samo u našem podneblju.

Četrnaest dana u New Yorku je samo mali dio moje putovačke povijesti, a još bi Vam o tome toliko puno mogla pisati, samo onda to više ne bio blog, nego knjiga.

Kako god, posjetiti New York lijepo je iskustvo, ali možda za moj pojam, ipak prenapuhano. Za moj osobni ukus, Chicago je grad koji me se dojmio puno više od NYC-a, ali o tome u sljedećem putopisu…

 

Voli Vas

Paola