Vrijeme gonjeno bičem kapitalizma

Da živimo u suludom vremenu, to već sad i ptice na granama, znaju…no, zar zaista ne možemo usporiti tu akciju ganjanja karijere, novca, kredita, posla…? Kažu da su takve tridesete, a mnogima i četrdesete, dok se danas granica proširila i do mnogih pedesetogodišnjaka koji žive jednako brzo kao i mi nešto mlađi…Rad, rad, rad, bez zastajkivanja. Čudna su vremena.

Vremena kad nemaš vremena da bi imao vremena misliti o ničemu. Mnogi s kojima se družim gotovo sa stopostotnom sigurnošću mogu reći da osjećaju kako vrijeme, u odnosu na prošlost, zaista curi brže nego ikada. Gazi. Sve brže dolaze nove zime, ljeta prođu u tren oka, i jedino po djeci koja te okružuju kužiš koliko brzo kapa…Kap po kap, lokva po lokva, godina kao mjesec…i shvatiš- Da nisi imao vremena, za ono što si morao pronaći vremena, a sad je to vrijeme prošlo, i ne možeš ga vratiti, i ostaje samo gorko sjećanje da NISI IMAO VREMENA, KADA SI TREBAO IMATI VREMENA, jer si se bavio nekim drugim stvarima misleći da imaš vremena za stvari za koje sad nemaš vremena…pa ni onog vremena iz prošlosti…

Pokušat ću ti objasniti na primjeru. Npr: imaš malo dijete, ili neku situaciju koja ti je nova i zahtjevna i teška i oduzima ti strašno puno vremena. Jako ti je teško s djetetom ili u novoj situaciji, jer nemaš VREMENA za sebe i sve je podređeno tom malom biću, ili novoj situaciji u kojoj jesi. Summa summarum- jedva čekaš da to određeno VRIJEME prođe. No, dok čekaš, da određeno vrijeme prođe, jer će ti kao biti lakše, zaboraviš da nemaš vremena i da sad dok čekaš gubiš vrijeme umjesto da se opustiš i prepustiš…trenutku. Bez da išta očekuješ. Samo da se smiriš i opustiš…

Opusti se, jer ima vremena za sve. Ali samo ako ti to želiš. Ako odlučiš živjeti u sadašnjosti, ma koliko ti god bila naporna, cijeni ju i poštuj…uživaj u njoj.

Ne požuruj vrijeme za ovo ili za ono. Zato i juri toliko nemilosrdno. Jer si mu ti to učinio. Raduj se svakom danu, svakom izazovu, svemu teškom što je ispred Tebe. Uživaj u trenutku u kojem jesi, bez da očekuješ nešto od budućnosti ili da si vječito u nekoj brizi oko nečega. Zabrinutost danas proždire ljude. Više nego ikada. Mnogi nisu svjesni koliko puno gube misleći vječito na zabrinutost ili nešto što može krenuti po zlu. Nekad moraš biti spreman na poteškoće.

Samo te one mogu naučiti kako kormilariti u ovom životu. Teško ćeš kroz radost vidjeti pravo blistavilo tvojih ljudi ili vrijednost samog života, i u konačnici, i tog suludog vremena.

Goniš ovo vrijeme nemilosrdnim bičem kapitalizma i onda se žališ. Nema. Ako čovjek želi, za sve ima vremena. Opet, ako ne želi, za ništa nema vremena. Ti si svoje vrijeme. Nitko drugi ne gospodari tvojim vremenom, niti tvojim mislima. Vrijeme leti, da, ali si ti njegov gospodar. Ne on tvoj.

Treba paziti samo jedno, da nam ono ne prođe uludo bačeno. Da kasnije ne žalimo što smo jedva čekali da nam bebe prohodaju, potom progovore, što nismo htjeli osjećati bol kad je to bilo neophodno, itd…jer i bačeno vrijeme itekako boli. Kao i propuštene prilike da budemo ljudi i da darujemo ljubav.

Dobro je, sve je sasvim u redu. Iako mi nadobudno mislimo da držimo cijeli svoj svijet u rukama i da kontroliramo sve što nam se događa, nekad zaista neke stvari nisu u našoj moći. I to je cijeli taj paradoks života. Što se sve promijeni u jednoj jedinoj sekundi, protiv koje se nekad tako grčevito borimo? Cijeli život.

Ne možeš utjecati na sve i Amen. Koliko god se trudio. Ali možeš utjecati na to kako ćeš i s kime provoditi svoje vrijeme, na koji način ćeš se u tom vremenu ponašati prema svijetu i prema sebi.

Ništa nam dobroga neće donijeti stalno gonjenje za ugledom, slavom, lovom, karijerom, ako nam u suštini bića ne bude izvršena primarna dužnost da artikuliramo ljubav, razumijevanje  i toleranciju.

Samo onako usput, oštro osuđujem jučerašnji  napad u Zagrebu kao i vandalizam bilo kakve vrste.

Za takve pojedince, ovaj svijet ne bi trebao imati vremena, a njihova budućnost bi trebala biti dobro okovana ćelijama u kojima je vrijeme stalo.

Poanta je- kako kaže Tyron Edwards :“ Imaj’ vremena i mjesta za sve, i sve čini na pravom mjestu, u pravo vrijeme, pa ćeš postići više, ali i imati puno više slobodnog vremena nego oni koji su neprestano u žurbi, i koji kao da oholo i uzaludno nastoje ponovno steći izgubljeno vrijeme…“

 

Voli Vas

Paola

Građansko novinarstvo nije za građane, nego za gađenje

 

U današnjoj informacijskoj revoluciji nezaobilazan detalj s kojim nas je upoznala konvergencija (spajanje medija) svakako jest i građansko novinarstvo ili ti ga participativno novinarstvo, odnosno novinarstvo koje baš svakom čovjeku na planeti, imao on ili nemao diplomu ili iskustvo u novinarstvu, dopušta da izrazi svoje mišljenje ili napiše neku sočnu priču koja će prodati naslovnicu. O naslovima i naslovnicama neću sada niti govoriti, jer taj dio priče, zauzima posebno mjesto u kojemu caruje senzacionalizam ili tabloidizacija. To je drugi dio ove priče. Sada ću samo o građanskom novinarstvu.

Digitalna tehnologija duboko je prodrla u naš život, jer su podaci bilo koje vrste, od osobnih podataka, preko osiguranja, zaposlenja, obrazovanja, zakona, u najvećem dijelu u digitalnom obliku. Jednako tako, digitalna tehnologija vodi nas u neke nove sfere života koje nazivamo virtualnima. I u tom virtualnom svijetu ima svega i svačega. Doslovno.

Nedavno sam se na svojoj vlastitoj koži prisjetila kako je to biti predmet rasprave bez pokrića. Da se ne bavim poslom kojim se bavim, vjerojatno bih do kraja života bila skučena u svoj svijet i nitko o meni ne bi znao ništa. No, eto…pošto sam trenutno posrednik između medija i slušatelja, otvara se nova Pandorina kutija koja daje za pravo svakom pojedincu da kaže svoje mišljenje. Ili možda bolje rečeno- daje za pravo svakom pojedincu sijanje govora mržnje putem virtualne stvarnosti. Kada publika jednom osjeti blagodati nove medijske sfere u kojoj je interaktivnost pomaknula  granice u stvaranju medijskih sadržaja, teško je odustati od te aktivne uloge, sijača govora mržnje i zla. Ovdje aludiram isključivo na ružne komentare koji su dopušteni baš svakom idiotu. Da barem taj idiot ima ime, sve bi bilo drugačije. Imalo bi barem nekakvu težinu. Ovako nema ništa, osim smrada.

U svom domu iza velikog monitora krije se Mirko. Mirko nikada u životu nije imao ozbiljnu vezu. Mirko ne izlazi iz kuće, osim kad zaista mora. Pod tim mislim- doktor, lijekovi, dućan i natrag doma. Mirko ima 26 godina, prijatelje samo na društvenim mrežama, i to zato što se ne zove Mirko. Na Fejsu se zove Don Ivan i njegov profil prepun je ekskluzivnih fotografija sa modernih mjesta. Sate i sate provodi kradući fotografije ljudi diljem svijeta. To naravno, nije Mirko. To je sve ono što on želi biti.

Svoj život provodi vrijeme pišući komentare na mnogim portalima. Uglavnom, negativne i prepune bijesa i jala, jer nikada nije uspio postići sve ono što je htio. No, on nikada nije ni probao. Lakše je bilo trunuti u vlastitoj nemoći nego pokušati učiniti nešto teško. Nešto zbog čega će jednom biti sretan. I tako mu prolazi život blateći druge…ali zna Mirko u tišini svog srca da to nije put…i da upirući u drugoga, sebe neće uzdići. No, ne može si pomoći i nastavlja govorom mržnje trovati medijski prostor. Takvih „Mirkeca“ ima na svakom koraku. Gdje god hoćeš! Na kojem god portalu poželiš! I bit će ih sve više, dok god se ne promijene neki Zakoni.

Što je osoba poznatija široj javnosti i što više postigne, raste i prosjek Mirkeca koji si daju za pravo komentirati tuđe živote. Oni „znaju“ i oni su upućeni. Ali ne znaju Mirkeci da zapravo svakim odurnim komentarom oslikavaju sebe i sebi pripremaju karmu za budućnost. Tako sam ja pametna, neki dan nasjela u žaru tuge radi laži, pa na jednom našem portalu krenula u raspravu s Mirkecom. Glupost, ali u tom trenu nepravde, nisam si mogla pomoći. Tako je to, čovjek uči dok je živ.

Srećom, pa sam prespavala i shvatila da je moja borba sa Mirkecima posve nepotrebna i da šteti samo meni i nikom drugom. Od tog dana, rekla sam samoj sebi da više neću čitati komentare, i da se neću više uzrujavati radi ljudi koji se skrivaju iza monitora, pod pseudonimima, koji me ne poznaju, koji ne znaju o meni niti jednu jedinu istinu… shvatiš. Da su nebitni. Irelevantni.

Zlo i laži bole. Ne mogu lagati i reći da ne boli. Ja nisam Mirko. Varalica koja se skriva pod lažnim imenom. Ja sam Paola koja se teškim mukama izborila za sve što danas ima. I to jedina prava istina. Svi oni koji misle da o mom životu znaju bolje nego ja sama, izazivam ih da sve svoje komentare pišu pod pravim imenom i prezimenom. To je naravno nemoguće jer nitko od svih tih ljudi nema hrabrosti. To su sve papci sitnog zuba zarobljeni u prištavom licu pubertetlije koji nikada nisu imali ljubav. Mislim da je to osnovni problem svih ljudi koji siju zlo o drugima.

Žalosno je to da živimo u društvu koje jedva čeka da se naslađuje na nekome. Žalosno…

Sve u svemu, ovo sam morala napisati. Dvojila sam ima li smisla ili ne…ali na kraju sam shvatila da će SIGURNO barem jedan Mirko pročitati ovaj tekst, pa sam i ja sama sebi dozvolila da uživam u čarima građanskog novinarstva.

Nemoj biti Mirko. Nikada. Mirku smrdi duša…a to ne želiš, zar ne?

Radije pokušaj učiniti nešto sa svojim životom.

Možda, ako kreneš na vrijeme, možda još uvijek imaš šanse ubiti Mirka u sebi. Onaj koji ne podržava druge, ni sam nikad neće uspjeti. Onaj koji se drugima ruga, govori o samom sebi. Onaj koji voli reći ružno o drugome, nema obično ništa lijepo za reći o sebi i svom životu…

 

Mirko is dead, I’m alive…

Voli Vas

Paola

Bare, gdje je nestao čovjek?

Što sam starija, umjesto da sve više, ja sve manje razumijem ljude oko sebe. Neću reći zapravo da ih ne razumijem, nego ću reći da nemam strpljenja za razumijevanje svakakvih bolesnih stanja koja graniče sa zdravom pameti. Shvatila sam onu bit da bi mnogi učinili svašta što ja ne bih, i obrnuto. Nekako- kao da me tuđi izbori ne bi trebali dirati i stvarati mi nekakav grč, osim, ako nisam u njih involvirana. Međutim, ne mogu se oteti činjenici da su danas interaktivni odnosi među ljudima, dodatno pojačani svim mogućim utjecajima bežične komunikacije, postali stvarno površni, ili komercijalistički ili potpuno okrenuti sebi, dakle sebični i egocentrični. Kakav paradoks! Umjesto da smo si sve bliže, mi smo si sve dalje.

Srećom, imam puno prijatelja koji su normalni i dalje prisebni, i onda mi oni nekako popravljaju prosjek, ali da se nalazimo o dobu moralnih nakaza, složit ćete sa mnom, sigurna sam- više nego ikada!

Moralne nakaze ili ljudi bez trunke morala, altruizma, poštovanja, empatije i razumijevanja za onog drugog preplavili su nam ceste. Svojom udobnošću i ne brigom o drugima, već gledanjem isključivo sebe i svojih probitaka, truju nam ljubav. Imaju, ja to volim reći, dupe veće od samog života i svih svojih želja. Takvi ljudi, nažalost, nikada neće biti uspješni. Niti jedan čovjek koji ne stisne svoje dupe i ne zakoči samog sebe, neće biti uspješan. Nema tog čovjeka koji je preko življenja lošeg života, auto-destrukcije, laži, i manipuliranja sebe i drugih, napravio nešto. Ako želiš imati što nikada nisi imao, moraš raditi stvari koje nisi nikada radio. Tvoje želje mogu ostati samo u tvojoj imaginaciji ako u tebi ne bude snage da se odupreš svemu što te udaljava od tvoje biti- čovjeka.

Ljubav, jednako tako…nikad više nije bila na udaru površnosti, laži, pretvaranja, glume, igranja manipulativnih igrica…

Zanimljivo je kako su ljudi prema sebi blagonakloni, kako imaju razumijevanja za svoja sranja, svoje greške, svoje grijehe i svoje padove…a za druge- su obično vrlo rigorozni, isključivi, strogi, osuđuju bez problema…jednako tako, fascinantne su maske kojima prikrivaju svoja prava lica. Još više, sve uloge koje mogu igrati i stati u samo jednog jedinog čovjeka.

Oduvijek su ljudi skrivali svoja prava lica i glumatali da su nešto drugo, ali danas, danas stvarno to rade na svakom koraku. Gledaju te u lice, i lažu. Jadni su i prijetvorni, slabi da sami sebe izgrade, pa misle da će potkopavanjem drugih, sebe izdignuti…ali neće.

Doći će dan kada će biti sami sa sobom i svojim ogledalom. Doći će dan kad će svatko od nas plaćati za sve svoje loše postupke. Prema sebi i prema svijetu.

Nedavno sam zbilja postala svjesna koliko je važno da čovjek sa sobom bude u dobru. Da samom sebi ne laže, ne glumi, ne vara svoju bit. Jedino takav čovjek sebe može voljeti. I onda je taj sposoban dati ljubav. Ako sebe ne voliš, džabe ti sva zlata ovog svijeta…nećeš voljeti ni svijet. Jer ćeš duboko u sebi biti frustriran i ljut, i jadan i mali kao zrno pijeska.

Svi mi i jesmo zrno pijeska…ali svako to zrno čini skup. Cjelinu. Svako zrno može samo, a može i odvojeno. No, nitko od nas nije stvoren da bude sam. Međutim, nekad je bolje i sam nego u lošem društvu.

2017-ta je za mene počela vrlo radikalno. Odlučila sam otpustiti sve što me čini tužnom, nezadovoljnom, jadnom, ugaslom…ne treba mi to! Ni Vama!

Ne treba nam prijatelj koji to nije, prijateljica koja se pretvara, partner koji je sve samo ne partner, ljudi koji nam prodaju spiku…sve to nam ne treba.

Jednom kad čovjek shvati da nitko osim njega nije odgovoran za njegovu vlastitu sreću, PROCVJETA! Procvjeta jer želi prosperirati i kretati se u smjeru sreće…

…a sreća je tamo gdje se osjećaš dobro. Gdje ne moraš glumiti tko si, gdje te cijene i poštuju zato što jesi, gdje osjećaš sigurnost i ljubav. Sreća je tamo gdje se nalazi poštovanje onih do kojih ti je stalo. Ako je tamo nema, sreća će promijeniti fokus.

Ali jedno znajte- nikada ne odustajte od sebe i svojih snova. Nitko i ništa na ovom svijetu Vam ne smije oduzeti osmijeh sa lica. I u najtežim burama i olujama, zadržati sposobnost da si sretan što si samo onaj koji jesi, to je snaga…

Nikada, ali nikada…ne odustajte od sebe, u konačnici…to je jedino što posjedujemo.

SEBE.

Voli Vas

Paola

I’m never gonna’ dance again the way I danced with you

U godini na izmaku, odoše još jedna glazbena legenda…jako sam se ražalostila kad je jutros do mene doprla ta vijest o smrti pjevača koji je obilježio moje djetinjstvo i odrastanje. Ovo je bila jedna vrlo stresna i teška godina za umjetnost i glazbu. Prvo nas je početkom godine napustio David Bowie, potom Prince, pa  Leonard Cohen…i sada za kraj…institucija George Michaela. Ne bih bila toliko žalosna da sav taj gubitak ove godine zapravo znači zatvaranje jednog glazbenog poglavlja, jedne glazbene ere…

Ere kad je glazba bila prva na ljestvici prioriteta uspješnosti, kada se radilo srcem i dušom, a ne golim tijelom i izazovnim naslovnicama, kada se živjela kultura građenja glazbenog pravca popa, funka & soula, glama i rocka, i  kada su se udarili temelji svemu bez čega danas ne bi bilo ni Vašeg Biebera, niti One directiona, ni Beyonce… niti ikoga!

Oni su napisali glazbenu povijest. Osnove. Kao recimo, abecedu. Eto, to su Bowie, Prince i Michael za mene! Glazbena abeceda.

Jedan Bowie bio je ispred svog vremena, 50 ili malo sam rekla,  100 godina. Takav talentirani umjetnik ne može se roditi dva puta.

Prince koji je napisao neke od najljepših balada svih vremena, Leonard Cohen koji je svojom bojom vokala odisao posebnošću…i sada George…

Tip koji je bio bijel, a zvučao je kao crnac. Čovjek  koji je svojim baršunastim glasom osvojio milijune ljudi diljem svijeta…čovjek koji je obilježio moje djetinjstvo i čiju sam glazbu slušala još kao djevojčica.

Prihvaćam. Svi moramo umrijeti, i znam da ovo nije kraj…i hvala Bogu da znam, ali ne mogu se oteti dojmu da sam eto, iskreno, pretužna…jer portale i one jadne pre zločeste komentare ispod članka. Iako sam samoj sebi obećala da neću više čitati, uvijek se nekako nanovo zakačim.

I gledam…stvarno su ljudi zadnja gamad. Eto, ponekad zaista jesu! Fokus se sa njegova lika i djela te doprinosa glazbi okrenuo ka njegovu načinu života, sexualnoj orijentaciji  i boli me duša kada vidim u kakvom društvu živimo!

Nikad neću osuđivati ljude po sexulanoj orijentaciji ili nekim postupcima koje razumiju samo oni koji hodaju u vlastitim cipelama! Nikad neću donositi zaključke po onome što pročitam u novinama bez da sam provjerila je li to istina…nikad neću i ne želim biti ona koja drugima lijepi etikete.

I upravo to radi velika nekolicina. Ruga se njegovu načinu života ili ga bez imalo grižnje savjesti osuđuje? Kako, braćo i sestre? Zar ste zaboravili na onu, -ne sudi, da ti ne bude suđeno-. Slučajno je tu sada u pitanju George Michael, ali mislim da sam bila posve jasna. Uvijek rado pljunemo na drugoga i laki smo na javnim komentarima kad treba nekoga blatiti! Sram me, baš me sram!

Za mene je George Michael bio i bit će, samo izvrsna glazbena legenda, čovjek koji je upisao novi glazbeni pravac i netko tko mi je obilježio djetinjstvo. Ne zanima me s kime je spavao ili tko mu je bila ljubav. Zato što znam da je isti taj George Michael samo normalna osoba koja je vjerojatno postala nenormalna pod pritiskom javnosti i svega onoga što se očekuje od takvog svijeta i načina življenja…sigurna sam da je bio veći pozitivac od 50% svih ovih koji danas pričaju gadosti o njemu.

…ali je taj isti George napisao glazbenu povijest koja nikada neće biti izbrisana…dok će Vas jal i zloća izjedati zauvijek dok Vam ne potruje male i skučene umove koji nisu sposobni voljeti u svojoj iskrenoj punini bića…

Srećom pa mjuza ostaje zauvijek…i uvijek će me pratiti Jesus to a child, Father figure, Fastlove, Careless whisper, As…

…i za mene je ovaj gubitak danas samo potvrda kako nitko ne zna kad mu je vrijeme, nitko se ne može pripremiti na smrt, nitko je ne može preduhitriti…

…i trošimo život na gluposti…stvari koje nisu vrijedne. Koje nas troše emotivno, a ne nose nam probitak…brinemo se oko čega treba i oko čega ne treba, umjesto da se zagrlimo, opustimo i zahvalimo na svemu što imamo.

Na životu u kojem nam sviraju taktovi George Michaela…Freedom…

Svi smo slobodni biti što želimo, ali prva i osnovna stvar je da budemo ljudi…

Thank you for the music, George….

Voli Vas

Paola

Ljepota kao imperativ 21.stoljeća?

 

Zašto je naslov pod upitnikom? Zato što se ni sama ne mogu načuditi koliko je zaista danas ljepota u fokusu našeg življenja- zbivanja, pa pitam i Vas- je li ljepota imperativ 21.stoljeća? Ako nisi lijep, nisi cool. Ako nisi lijep, nisi zanimljiv. Ako nisi lijep, nisi popularan.  Ali što je uopće ljepota i kako je možemo definirati? I da li je ono što je meni lijepo, mora biti i tebi lijepo? Kako odrediti granice manje lijepih, ekstremno lijepih, običnih ili neobičnih…i zašto je ljepota danas toliko bitna?

Dvoje mojih prijatelja me motiviralo da napišem ovaj blog. Ili bolje rečeno, u informacijskoj revoluciji u kojoj jesmo, dva statusa mojih prijatelja na društvenoj mreži Facebook. Jedan glasi: „U današnje vrijeme ako nisi ”lijep” moš’ se ubit!“(D.D.), te drugi status sadržaja: „Fejsbuk je intelektualno štivo, kurvaluk je na Instagramu.“ (Z.M.)

Oduvijek je ljepota intrigirala mnoge pisce, pjesnike, glazbenike – umjetnike,  istraživače i oduvijek se pitamo gdje je granica koja je lišena subjektivnosti odabira što je kome lijepo?

Nalazimo se fakat u suludom vremenu. Uvijek tupim na blogu da živimo u vremenskom paradoksu jer da je sve bitno postalo nebitno, a samim  time onda nebitno-bitno. Mišljenja sam da zaista nikada nije bilo važnije kako izgledamo nego danas. Valjda radi svih tih čudesa koja nam omogućuju da budemo što ljepši, što mlađi…i da zapravo nikad ne starimo.

Moram priznati da sam malo zabrinuta. Nikako mi se ne sviđaju prioriteti koje nameće ovozemaljski svijet.

Gledam ljude oko sebe, onako u prolazu…susrećem snobove na svakom koraku! Snob je baš prava riječ. Da. Mi Hrvati smo baš debili. Moramo svima pokazati, ako imamo- da IMAMO. Hrvat pati od osjećaja manje vrijednosti, jer se npr. nije rodio u Francuskoj ili SAD-u, pa sad svim silama mora svima pokazati koliko je on moćan! Isto tako, moramo svima pokazati da smo LIJEPI.

Ljepoti se zapravo promijenilo fundamentalno značenje. Mislim da je tu fokus problema. Ljepota je nekada davno bila unutra, u čovjeku, u srcu, u djelima, u duši…danas je ljepota baš onaj status. –FB visoko štivo, Instagram kurvarluk!

Ljepota je postala pornografija.

Srećom, pa postoji ona druga strana. Srećom. Teza da mozak nikada ne možemo našminkati i da nam je to sasvim beskorisno. Kad progovorimo odmah se vidi da li smo lijepi ili ne…

Ovaj svijet nam nameće trendove, ali mi imamo stvar izbora što ćemo i kada raditi sa sobom i sa svojim tijelom. Mi nismo i ne bismo smjeli biti ovce. Koliko mladih djevojaka danas gladuje i ima anoreksiju ili bulimiju i to baš radi krivo postavljenih kriterija ljepote?

Koliko žena se upropastilo plastičnom kirurgijom i otišlo u nakaradu samo da bi se dopale svijetu ?

Koliko cura je nezadovoljno jer smatraju da nisu dovoljno lijepe i same sebe uvedu u depresiju i anksioznost samo radi toga što „nisu dovoljno zgodne“?!

Svi su lijepi. Svi oni koji su dobri ljudi. Tako je barem meni oduvijek bilo i biti će. Džabe ti sve korekcije fizičkog izgleda ako si iznutra sagnjio…

I vjerujem u to. Stvarno, srcem i dušom vjerujem da je tako. Za mene će ljepota zauvijek biti u čovjeku, a ne na čovjeku. Za mene će ljepota biti u dobrim djelima i dobrim ponašanjima. Sve prolazi, pa tako i ljepota…i koliko se god mi trudili ne ostarjeti, vrijeme čini svoje.

Ljepota je lijepa, ali ako je imperativ, onda je pogubna. Ako si ovisan o svom fizičkom izgledu toliko da se na njemu bazira cijeli tvoj život, onda si dobro površan, prijatelju…

Ljepota je u postupcima prema svijetu i prirodi.

Vratimo ljepotu tamo gdje pripada. U čistoću beskrajne nevinosti i suptilnosti. U nježne poglede i mirne kretnje. Budimo lijepi u svojim djelima, molitvama, opraštanjima, vjerovanjima, idealima…njegujmo svoje tijelo, ali jednako tako i dušu.

Ljepota je u nama, a ne na nama…

Voli Vas

Paola

Pseći mobing ili dan s psima vukovima

 

Jedna zgodna crtica iz stvarnog života.

Prekrasan dan u prirodi. Vikend. Hobiji. Roštilj. Poznati ljudi. Svjež zrak. O, da svjež zrak! Kakva bitna razlika od onog plastičnog zraka iz razno raznih shopping centara! Kao da smo zaboravili da priroda liječi. Da liječi ama baš sve rane. Sjediniti se sa drvećem, zrakama sunca, svakom vlasi trave, pa čak i sa blatom…divota! Sve je bolje od neonskih svjetala i umjetnog kisika. Kao što sam već rekla- divan dan! Do jednog momenta.

Istog trenutka kada smo došli na obližnje brdo ugledala sam prekrasne pse. Neobične i egzotične.  Pse vukove. Odmah sam osjetila prema njima golemo strahopoštovanje i divljenje. Psi koji imaju u sebi skoro 70% vučje naravi. Ne znam da li je to bio čehoslovački vučji pas, ili neki drugi, ali recimo da je bio čehoslovački. Po pamćenju, čini mi se gotovo 80% da je ta pasmina.

Nisam ih se nimalo bojala. Jedino vezano sa strahom, bilo je kao što sam rekla, strahopoštovanje prema njima. Zaista su bili posebni. Svatko tko me imalo poznaje, zna koliko puno volim životinje.  Sve moguće živine, osim žohara i štakora.

Na livadi cirka, od 20-40 ljudi. Razgovaramo, komentiramo izvedene letove ( bili smo naime na susretu paraglidinga ), družimo se, jede se svježe pripremljen roštilj i dva vuka koji bezglavo teturaju među svima nama. I ok, fakat su vukovi-psi PREDIVNI, dvojbe nema, ali i dalje ne kapiram zašto su bez lanca i pušteni među nas ljude …ali ok. Nisu moji, pa me se ne tiče. Barem NE dok ne diraju mene ili nekog mog.

Sve do jednog trenutka. Čujem svoje dijete kako urla da ga pas grize za nogu. Dolazim do gazdarice i pokušavam s njom razgovarati. Ona me također smiruje da psi samo traže igru, da ne brinem.  Zapravo, uvjeravam svoje dijete da je posve zabrijalo, jer se psi samo žele igrati i maziti s njim. Samoj sebi sam se čudila koliko sam bila pristojna i mirna. Neobično za mene, ali vjerovala sam toj ženi na prvu, imala sam osjećaj da se ne moram brinuti. Da drži te pse pod kontrolom.

Za par minuta opet ista situacija. No, ovaj puta shvaćam da psi, odnosno vukovi, nisu samo za igru. Kužim da nisam vjerovala svom sinu a nekoj nepoznatoj ženi jesam, i da vukovi fakat grizu. Malom naređujem da se drži gazdarice pasa, i da bude kraj nje, kad već baš žele „igru“ s njim. Očito ja nisam dovoljno pametna oko pasa vukova. Nakon nekoliko vremena odlazim prema drugom kraju livade i ludi psi se ponovno zalijeću na mog klinca.

Gazdarica se kao ljuti na pse i naređujem im da budu mirni. Objašnjava mi da su vukovi primijetili da moj mali jede pa im je to zanimljivo. WHAT? Jesam li spomenula da je cijelo vrijeme iste pse, kojima je samo do „igre“, nabrijavala i urlala na njih: „Ajmooooo vukoviiiii, ajmooo, napad!“ I da se jednako tako cijelo vrijeme hvalila kako nema obične pse, već vučju pasminu od 70%- koja nije „sam tak’“.

Sve ja to mogu shvatiti. Ljubav prema psima. Ljubav prema životinjama. Ali majku mu staru, ako imaš 30 ljudi, i hrpu male djece, i vidiš da  su ti vukovi nemirni, PA ZAVEŽI IH dok ne prođe gužva. Znate na što sam pukla skroz na skroz kao kokica? Pazi sada!!!

Kad smo moj mali i ja krenuli uzbrdo i posve se maknuli od tih pasa- vukova, oni su se toliko silovito zaletjeli za nama i opet mi izgrizli (nježno, rekla bi gazdarica) dijete i to nekoliko puta, da je lima doživio teški napad panike. Trebalo mi je poprilično puno vremena da ga smirim.  Urlao je iz svega glasa, a ja sam tada stvarno izgubila živce i počela vikati na gazdaricu  da zaveže neodgojene đukele! Također sam tu našla i jednu ženu koja sa svojim psima, ne vučjim, već najnormalnijim psima nije mogla prići livadi jer su vukovi pokazivali tendenciju da će biti frke. Onda sam shvatila! Čekaj, pa ovo je pseći mobing! Nema šanse, neću to dozvoliti!

Rezime- pas koji zapravo nije pas, hoda uokolo bez lajne. Psi. Sorry. Psi koji su vukovi bez brnjice. Ne jedan. Njih dvojica u tandemu. Ugrize mi dijete – jednom. Šutim. Ugrize mi dijete drugi puta- bunim se. Vuk mi treći puta napada dijete. Ja napadam vlasnicu.

Da li je to moguće? Igdje osim kod nas? Molim Vas, prosvijetlite me!

Apsurd svega apsurda je bila teza gazdarice da sam se ja  trebala ispričati njoj zato što njezini psi nisu nikakve đukele, nego psi od 2500 eura, ali zamislite ona se meni nije trebala ispričati zato što su njezini vukovi od 2500 eura htjeli agresivniju igru sa mojim djetetom?!

Gospođica se uvrijedila zato što sam se nakon tri napada na dijete od pet godina odvažila zaurlati da zaveže đukele? Haloooo?!

Je li to normalno? Gdje mi to živimo danas? Da se razumijemo. Ovo nije napad na pse. Niti malo. Ovo je napad na neodgovornost, bahatost, bezobrazluk i egocentrizam. Napad na paradoks današnjeg življenja i poremećenih prioriteta.

Jednostavno mi nije ok. Da i nije bilo moje dijete u pitanju, već neko drugo, svejedno bih reagirala.

Gazdarici se ispričavam što sam rekla njezine bebe nazvala đukelama, a nju samo molim, ako ima imalo srca, neka promisli kakvu su paranoju njezini vukovi nanijeli mom djetetu…čini se da im ipak nije bilo samo do igre. Svi mi znamo za vučju ćud.  Jednako tako znamo čemu služi brnjica ili vodilica.

Uostalom, koliko mi je poznato, igraju se đukele, ne vukovi. Jednako tako znamo čemu služi brnjica ili vodilica. Ne bi bilo loše nekada ih koristiti. Tako bi se izbjegle mnoge stvari koje se nisu morale nikada dogoditi…

Stvari koje mogu promijeniti nečije živote. Odgovornost koju imaju vlasnici egzotičnih pasmina je golema. Koliko samo tužnih priča znam iz svoje okoline…a sve se to moglo spriječiti. Samo da su neki bili pametniji i mislili unaprijed…

Ne budi vuk. Čovječe, ne budi čovjeku vuk.

 

Voli Vas

Paola

Estradizacija i trivijalizacija visoke politike: Good morning, America!

Evo, iako nisam pobornik pisanja o politici, ne mogu a da se ne otmem dojmu da je na predsjedničkim izborima u SAD-u pobijedila osoba koja je politiku svela na najniže moguće grane estradnog šunda, persuazije, spinova i trivijalnosti. Neću reći da mu je protivnica bila puno bolja, ali svakako mi je bila draža od ovog cirkusanta. Sve je to sukus masonstva, niskih udaraca, afera…i vjerujem da oboje imaju putra na glavi.

Ako se ugledamo na zapad, a uvijek patimo i želimo biti što sličniji zapadu

…počevši od najmanjih sitnica. Npr. na društvenim mrežama pišemo engleskim a ne hrvatskim jezikom, dajemo kućnim ljubimcima američka imena jer ne možemo prežaliti kompleks Amerike i svih njenih blagodati, preuzimamo fraze i frazeme te više govorimo anglizmima, a sve manje našim izvornim jezikom. Mi apliciramo, više ne ispunjavamo zahtjeve. Mi lajkamo, više nam se ne sviđa. Odlazimo na team buildinge, a ne na druženja. Šaljemo si requeste na FB, a ne zahtjeve…dan po dan, sve više sličimo na neku Ameriku za siromašne.

Ako se povedemo za zapadom, možemo očekivati da će se kod nas na sljedećim Izborima kandidirati Zdravko Mamić i takvi njemu slični.

Ovaj trend trivijalizacije politike pokrenuo je sam zapad i sada je na nama ovcama da preuzmemo sve što moćnu trivijalizaciju/estradizaciju čini posebnom. Dobro mi to preuzimamo! Kako da ne! Već godinama…pravi smo cirkusanti. Država Mr. Beana.

Nebitno je što ćeš napraviti za zemlju, bitno je s kime spavaš.

Eto, zadnje dane je recimo, bitno da je predsjednica Kolinda smršavjela, pa eto, sada je to TOP tema koju nameću mediji, a ljudi na društvenim mrežama komentiraju njezin novi izgled. Sada im smeta da je smršavjela, a da se slučajno udebljala, bilo bi- „Naravno da se udebljala kada ždere po domjencima.“ Ovako kad je smršavjela, znate,  manje je materijala za blatiti nekoga. Jadni smo. To je recimo pravi primjer trivijalnosti politike. Ako mene pitate to je sve samo prebacivanje pažnje sa bitnih fundamentalnih problema ka glupostima. Bolje misliti o glupostima nego biti svjestan života i svega što u njemu treba popraviti.

Nemam nikakve posebne emocije prema našoj predsjednici, ali opet…gledam, nemam drugu. Naša je! Kaj ću sada?! Bit ću čovjek, pa ću podržati ženu bez obzira na to što se možda ne slažem s njom u svim mišljenjima. Dat ću joj šansu…

Hrvat ne da šansu. Skoro nikome i skoro nikad. Rijetko. Mi smo zapravo vrlo isključiv narod prepun predrasuda i osuda. Tako lako osuđujemo, tako lako dijelimo etikete i o svakome sve znamo. Zanimljivo, svoje grijehe pišemo u pijesku, a tuđe urezujemo u najtvrđi brački kamen!

Ne znam kako će sada Amerika, ali nije da se nešto pre ludo brinem, brinem se više što ćemo mi jadnici? Do kada ovako? Do kada će nam odljev mozgova biti jedini izlaz iz ove smiješne zemljice? Do kada ćemo raditi za kikiriki i biti sretni da uopće imamo ikakav posao?

Do kada ćemo biti bolesni u zemlji u kojoj je, biti bolestan, ne daj Bože, najgora moguća stvar koja ti se može dogoditi. Do kada ćemo živjeti u zemlji u kojoj birokraciji usporava i najsporijeg puža kojeg je svijet ikada vidio?

Do kada ćemo gutati sva sranja koja nam servira zapad ili bilo koje druge sile koje nam kroje politike? Do kada će nam rad i posao za veliku većinu ljudi biti samo nedostižan san?

Do kada će se svako različito mišljenje dočekivati na nož, do kada će nam biti lakše mrziti nego dati šansu nekome?

Do kada, Hrvatsko?

Sve dok budemo bili puni gnjeva, puni loših mišljenja u drugima, sve dok lupamo junački u svoj ego veličine nebodera…do tad.

Dok ne postanemo ljudi. Kako da onda ne gradimo svoje mini svjetove sa par prijatelja i osoba od povjerenja, kako ?

Mikro svjetovi su jedini načini da danas opstaneš u ovom cijelom ludilu. Hvala Bogu na mikro svjetovima

U njemu nema politike, estradizacije,  ni zlobe ni zavisti…samo ljubav.

 

Voli Vas

Paola

 

Manchestersko ludilo obasuto kišom

Mislim da nisam mogla naći bolji dan za pisanje o Manchesteru. Ustvari, sigurna sam da nema boljeg dana. Zato što upravo ovakvi vremenski uvjeti karakteriziraju ovaj specifičan grad u Velikoj Britaniji.  Dolazak u zračnu luku posebno me veselio jer sam tamo imala susret sa svojom suputnicom u ovom istraživačkom procesu jednog od tri najveća grada u Velikoj Britaniji.

Volim zračne luke jer u njima najbolje osjetiš multikulturalnost. Osjećaš druge običaje, kulture , shvaćaš zapravo koliko si mali i nebitan. Samo- „jedan od“…ima nešto posebno u tim aerodromima, voljeli mi avione ili ne…Najbolje osjetimo prolaznost vremena gledajući avione kako odlaze i dolaze. Možda nije loše s vremena na vrijeme otići u zračnu luku da se malo prisjetimo koliko je sve PROLAZNO.

Već pri samom dolasku na manchesterski aerodrom osjetila sam onaj unique Velika Britanija duh. Istog trenutka kada sam začula taj specijalni british accent osjećala sam se kao u Mućkama. Moram napomenuti da svaka pokrajina u VB ima svoj poseban akcent. Bilo mi je na samom početku poprilično teško uhvatiti manchesterski dijalekt. Kod njih se govori Northern England English. Kao da gutaju pola slova i stvarno se moraš dobro skoncentrirati da bih i razumio što govore. Prva činjenica-  Svaki dio VB ima svoje govorno područje!

 

Putovanje je započelo susretom i snažnim zagrljajem moje sestrične i naša  avantura bila je iza ugla. Odmah pri samom ulazu u grad shvatili smo dobru povezanost grada i općenito sjajnu infrastrukturu.

Druga činjenica- Manchesterski Piccadilly station je zakon kao i sva infrastruktura!

Došavši u centar grada gdje nam je bio hotel, odmah smo ostavile stvari i krenule na neku dobru klopu. Imale smo sjajnu sreću da imamo hotel na tako dobroj lokaciji. Sve što nas je zanimalo bilo je nam je zapravo tu pod nosom! Oduševile smo se kada smo shvatile da i Manchester, poput Londona, ima svoj Chinatown. Ustvari svaki malo veći i bolji europski grad ima svoj Chinatown. Evo, i naša Kajzerica je skoro pa neslužbeni Zg Chinatown. Obje smo velike ljubiteljice kineske kuhinje, pa nam nije dugi trebalo da se dogovorimo što ćemo jesti. Hrana je bila savršena, a jedino čemu sam našla zamjerku su bile izrazito prljave ulice u samom Chinatownu.

Bio je petak navečer, kod njih standardan dan za izlaske. Vani je bilo svakakvih ljudi, ali ono što me najviše začudilo, jest to da, bez obzira na vremenske uvjete, žene kod njih hodaju u otvorenim cipelama i kratkim haljinicama! Moja Mina i ja smo bile zabundane kao sa debelog sjevera! Kako i nećemo biti kada je cijelo vrijeme padala kiša! Ako i nije padala, baš da je lijevala, onda je rominjala…

Nije nam baš bilo jasno što je tim ženama, no na kraju smo, nakon puno vijećanja zaključile da im nije hladno jer su dobro pod utjecajem alkohola!

Treća činjenica- U Manchesteru se puno pije alkohol i ženama je zato vruće!

Klubovi su puni, i nerijetko ispred svakog ulaza u neki klub, već vani kreće akcija i naguravanje. Što se tiče stanovništva zaista ima svega, ipak još uvijek najviše bijelaca, no odmah ispod njih su Azijati, Crnci, Kinezi…

Nismo baš bile od pretjerane akcije jer smo htjele kvalitetno iskoristiti dan i sutra biti sposobne obići sve što smo imale na umu. Još smo napravile đir po samom centru Manchestera i divile se njihovom tradicionalnom zaštitnom znaku, The Wheelu of Manchesteru, vrtećoj instalaciji visokoj gotovo 60 metara koja se nalazi na Piccadilly Gardensu i omogućava  prekrasan pogled na cijeli Manchester, i krenule u krpe.

Sutradan smo započele dan tradicionalnim engleskim doručkom i krenule putem manchesterske Ilice, http://oxfordroad.com/,  snimajući sve moguće dućane. Moram spomenuti kako domaće stanovništvo najviše sudjeluje i privređuje u tercijarnim djelatnostima što i nije čudno s obzirom da je upravo ovaj grad svojom poviješću povezan sa razvojem pamučne industrije.

Ulice u Manchesteru su izrazito žive i aktivne. Na svakom koraku krije se jedan od uličnih umjetnika koji prezentira svoj rad.

 

Autentični Indijanci i njihove svirke, klaunovi, ljudi koji levitiraju…ima zaista točaka koje te ostave bez daha! Nešto od toga bi bez problema prošlo u našem Supertalentu.

Spoj moderne arhitekture te stare viktorijanske i gotičke arhitekture karakterističan je za ovaj grad. Impozantne građevine poput Opere house, ili velikih stadiona kao što su Old trafford najbolje prikazuju taj arhitektonski kontrast.

Četvrta činjenica- Manchester je poseban po spajanju različitih građevinskih stilova!

Dan je toliko brzo proletio, a nas dvije umorne kao da smo trčale maraton legle u krpetine i zaspale kao klade. Obavezno moram napomenuti da smo sunce u ovom gradu vidjele jako kratko i da nas je većinu vremena pratila kišica.

Peta činjenica- Kiša je, uglavnom,  svakodnevica Britanije.

Ostalo je samo još malo vremena da završimo svoju manchestersku pustolovinu. Kakav bi to izlet u Veliku Britaniju, a da se nismo provozale u njihovom taksiju? Sjećam se da sam tu doživjela tešku paranoju jer je taksist bio Arap i imala sam već cijeli scenarij otmice i prodaje naših organa! Još kad sam kao, primijetila da nema ispravni ID o sebi koji obično visi u svakom taksiju, došlo mi je zlo! Srećom da je Mina bila puno razboritija i da me brzinski smirila da prestanem konstruirati nemile događaje u svojoj ludoj glavi!

Naravno da nas nitko nije oteo, ali eto, ovo je najbolji primjer toga kako predrasude jako djeluju na čovjeka! Ne sjećam se kada sam pristojnije izašla iz taksija, nego tada! Bila sam toliko sretna i kao da mi je netko skinuo 50 kilograma sa prsa da mogu normalno disati. Još sam ostavila i napojnicu, a kad sam dotaknula tlo, lupala sam se nogom u guzicu od ogromne sreće i euforije!

Još smo imale toliko vremena da opustošimo robne kuće i svojim najmilijima kupimo suvenire i sitnice koje će nas podsjećati na ovaj nezaboravni vikend…u duhu putovanja, kratkih, dugih ili onih vječnih završavam ovaj post i pozdravljam Vas do sljedećeg putopisa.

 

„Svakome bi trebalo odrediti da putuje, s vremena na vrijeme. Čak i više: da nikada ne zastane duže nego što je neophodno. Čovjek nije drvo, i vezanost je njegova nesreća, oduzima mu hrabrost, umanjuje sigurnost. Vežući se za jedno mjesto, čovjek prihvata sve uslove, čak i nepovoljne, i sam sebe plaši neizvjesnošću koja ga čeka. Promjena mu sliči na napuštanje, na gubitak uloženog, neko drugi će zaposjesti njegov osvojeni prostor, i on će počinjati iznova. Ukopavanje je pravi početak starenja, jer je čovjek mlad sve dok se ne boji da započinje. Ostajući, čovjek trpi ili napada. Odlazeći, čuva slobodu, spreman je da promjeni mjesto i nametnute uslove.“( Meša Selimović)

 

Voli Vas

 

Paola

New York is calling!

Toliko snažan, toliko poseban, toliko sparkling, jedan i jedini New York, na koji ni dan danas, 14 godina kasnije, uspomene ne blijede…

Ponekad se zaista osjećam kao da je bilo jučer.

Slijetanje u glavnu zračnu luku, JFK, i to slijetanje iz mraka, jedan je od najspektakularnijih prizora koje je moje oko ikad vidjelo! Ako slučajno letite u New York, svakako, ali svakako pokušajte učiniti da Vaše prizemljenje ka tlu bude po noći. Takvo jedinstvo svjetala i svjetleće infrastrukture nisam nikada prije toga vidjela! Imate osjećaj da slijećete u jedan sasvim drugačiji svijet koji ste do sada imali prilike vidjeti samo na filmu. I to je zaista tako. Film postaje stvarnost. Ono o čemu ste samo čitali ili informirali se preko različitih platformi, to postaje Vaša privremena stvarnost. Prvo mi je trebalo vremena da se priviknem da sam zaista u NYC-u! Uštipni se, Paola!

NYC je zaista metropola po kojoj se ravnaju  svi ostali gradovi. Ako trend nametne New York, onda je to tako. Tehnologija, ekonomija, marketing, medijska infrastruktura gradova, tržište, gospodarstvo, moda, glazba, gastronomija, turizam…koju god nišu da spomenete, ona nameće svoje trendove upravo u ovom gradu. Ako si uspio u New Yorku, uspio si bilo gdje na svijetu!

NYC- grad koji nikada ne spava. Niti noću, niti danju. Naravno to i nije neko čudo s obzirom na to da je to najveći grad u SAD-u. Sačinjen je od pet gradskih četvrti- Manhattana, Brooklyna, Queensa, Bronxa i Staten Islanda.

Svoj boravak provela sam u Queensu, u kućama u nizu, kao da gledate Seinfielda. Od euforije nisam znala što bih prije. Da li ću otići do grada, pa cio dan provesti na Manhattanu ili možda radije da krenem sa Bronxom ili Brooklynom?!

Naprosto nisam znala otkuda započeti svoju njujoršku avanturu. Toliko podražaja iz svih mogućih smjerova.

Provela sam tamo 14 nezaboravnih dana, ali da sam bila još toliko, ne bi mi bilo dosta! U NY-u uvijek imaš još nešto za vidjeti i još nešto posjetiti.

Nekoliko dana za redom provela sam obilazeći Manhattan.

Vreva na gradskim prometnicama, multikulturalnost na svakom koraku, svjetleći billboardi, blješteći izlozi slavnih dizajnera, kolone i rijeke ljudi koji žure u svim smjerovima, buka nervoznih taksista, raznovrsni jezici, sve to karakterizira najpopularniji kvart na svijetu. New York je jedini grad koji sam do tad posjetila, uz Amsterdam, gdje apsolutno nikoga ne dira kako izgledaš, što si obukao i „kako se nosiš“. U New Yorku možeš biti sve, samo ne smiješ biti dosadan i monoton.

S najviše zgrade u New Yorku, Empire State Buildinga pruža se „pogled od milijun dolara“. Nije za one slabijeg srca i velikih strahova!

New York je grad koji možete ili ne morate voljeti, no priznati morate da  je vječan i poseban. Koliko god hladni bili ljudi koji u njemu žive, on ima neku svojstvenu dušu i nešto specifično što ljude neprestano godinama privlači u ovu metropolu.

Jesu to sve zgradurine i goleme građevinske konstrukcije, ali ujedinjene sa gradskom ludnicom i ljudima koji u njemu žive, tvori ipak grad s dušom koji uživa u svojoj posebnosti.

S obzirom da sam NYC posjetila točno godinu dana nakon napada na Twinse, posjet Kipu slobode bio je odrađen uz veliki nadzor policije i posebne mjere sigurnosti. Inače se može ući u cijeli kip, stepenicama,  skroz do baklje kipa, no upravo radi protu terorističkih mjera, taj je dio bio zatvoren za javnost.

Ne moram niti govoriti koliko su domaćini u svim svojim pričama bili potreseni tim nemoralnim i neljudskim činom. Tada, na tom mjestu gdje su srušeni blizanci, bio je samo veliki križ i rupa od temelja prikrivena posebnom plastikom. Osjećala se zaista jedna velika ispraznost i tuga na tom dijelu grada. Niste morali izgubiti nekog svog da to osjetite, to mjesto je naprosto tako zračilo. Memorijalni zid bio je ukrašen cvjetnim aranžmanima i slikama,  a imala sam prilike svjedočiti i mnogim ljudima koji su došli zapaliti svijeće za svoje najmilije koje su izgubili…tuga…

Podzemna željeznica srce je infrastrukture NYC-a i ako želite doživjeti NYC u puno smislu, svakako se morate provozati njihovim subwayem. Ono što karakterizira njihov podzemni prijevoz je impozantna količina raznih uličnih umjetnika i to na svakom mogućem koraku! Plesača, pjevača, bubnjara, saksofonista, glumaca…nema čega nema. Kod njih barem nije dosadno čekati prijevoz.  Uvijek je neka akcija!

Zloglasni Bronx posjetila sam samo iz taxija jer je ipak bilo pre riskantno da maloljetna šetuckam po Bronxu! Ono što sam vidjela podsjetilo me na spotove koji su se gledali devedesetih. Košarka, hrpa crnaca koji čagaju, tu i tamo pokoji zloglasan pogled…samo da spomenem da postoje ulice i dijelovi u Bronxu u koje ne smiju niti taksisti. Brrrr.

Najluđi događaj koji mi se zbio u NYC-u vezan je za jedan polu-privatan party in white na koji sam odlučila ići skupa sa djevojkama kod kojih sam odsjela bez obzira na to što nisam bila na njega pozvana, a po njihovim kriterijima nisam niti bila punoljetna! Nikad neću zaboraviti kako sam mrcini od 2.5 metra, širokoj kao moj ormar u hodniku, tamne kože kao čokolada objašnjavala da ja naprosto moram ući na taj party jer sam iz Hrvatske, i da mi kod nas nemamo takve barove, a kakav bi to odlazak u NYC bio da nisi posjetio barem jedan privatni party, o čemu ću ja pričati svojim prijateljima? Gledao me mrko ispod oka, ali me nakon mog detaljnog seciranja i objašnjavanja ipak odlučio pustiti unutra. Kakva pobjeda za takvu balavicu! Nezaboravna večer i nezaboravno mladost-ludost iskustvo! To je ono što znaš, da ako poživiš i doživiš, to ćeš pričati svojim unucima.

Postoji i jedan poseban hrvatski kvart u NYC-u, i zove se Astoria te je dio Queensa. Tamo ćete čuti hrvatsku glazbu, pojesti hrvatske autohtone delicije, govoriti hrvatski sa rodbinom i prijateljima. U njemu živi gotovo 80 000 Hrvata! Ima Crkvu, hrvatske dućane…i jako je lijepo vidjeti svoju Hrvatsku u malome. Tamo se baš osjeti onaj naš duh, onaj neki ludi balkanski film koji postoji samo u našem podneblju.

Četrnaest dana u New Yorku je samo mali dio moje putovačke povijesti, a još bi Vam o tome toliko puno mogla pisati, samo onda to više ne bio blog, nego knjiga.

Kako god, posjetiti New York lijepo je iskustvo, ali možda za moj pojam, ipak prenapuhano. Za moj osobni ukus, Chicago je grad koji me se dojmio puno više od NYC-a, ali o tome u sljedećem putopisu…

 

Voli Vas

Paola

Tridesete, hvala vam

Kažu, da su tridesete nove dvadesete, ali ako mene pitate ja se s tom tezom ne slažem. U dvadesetima si još toliko nezreo i zelen, iako, naravno postoje iznimke, međutim, uglavnom nisi posve zreo i odgovoran, osim ako ekstremni životni uvjeti od Tebe to nisu tražili.

Kad se sjetim sebe u dvadesetima, tek sad vidim da sam tamo pred kraj dvadesetih zagrebala u bit života…u spoznaje, samospoznaje i ostale važne stvari koje čine potpunu sliku našeg bića.

Volim svoje tridesete jer konačno ne razmišljam o tome tko me voli ili ne voli, već razmišljam o tome koga ja volim i do čije mi je ljubavi stalo. Volim ih jer konačno zrelo i mudro procjenjujem ljude, i ne padam u oduševljenje nakon nekoliko komplimenata na svoj račun.

Tridesete su tako moćne jer su mi dale snagu koju nikad prije nisam imala. Snagu da izaberem koga želim kraj sebe u svom životu, a koja vrata je potrebno zatvoriti. Dale su mi snagu da prihvatim svoje ja sa svim manama i vrlinama, i da svjesno popravljam stvari na kojima mogu raditi.

Zahvalna sam na tridesetima jer konačno znam kakve odnose i kakve ljude kraj sebe NE ŽELIM. Možda, kao i sve žene, ne znam što želim, ali znam što ne želim! 

Tridesete su divne jer konačno odvajaš bitno od nebitnog, znaš kome se posvetiti, znaš tražiti ono što ti treba, ne bojiš se što će tko reći ili na koji način ćeš biti interpretiran.

One su tako prekrasne jer sam samoj sebi moćna. Ne moram biti drugima, i za to me baš briga!  Pazite, ne egocentrično i sebično moćna, da se utapam u svojoj narcisoidnosti, već moćna iskreno, u srcu i duši.

Moćna jer znam da vrijedim. Znam što sam sve proživjela i preživjela, i nemam se što kome opravdavati za svoj život i svoje postupke.

Prihvaćam reakcije svake svoje akcije i zato više nego ikada prije, mislim na POSLJEDICE svog ponašanja. Misliti unaprijed je jedna od najljepših karakteristika tridesetih. ISKUSTVO. Znaš već. Osjećaš. Predosjećaš s kim ili s čim imaš posla. Divne su čari iskustva i žive škole života. Nema boljeg fakulteta.

Tridesete HVALA VAM što ste me naučile koliko je važna ljubav prema samom sebi, želja za prosperitetom, nesebično davanje za ljude koje volimo, uživati SADA i OVDJE, truditi se biti bolja osoba, koliko  je važno raditi na sebi i na svojim mehanizmima upravljanja. Hvala Vam!

Znate na čemu Vam ipak najviše hvala? Na srcu. Na prilici. Na svakom novom danu. Jutru. Pogledu u prostrano plavetnilo neba. Hvala Vam…

Hvala Vam što ste mi dale priliku da se iz djevojke razvijem u ženu. Onu koja zna što neće, koliko je sretna što je sada i ovdje, i koja voli, ali i s kojom nema zafrkancije i koja se ne može vrtjeti oko malog prsta.

Ne bojim se starenja, veselim se četrdesetima- ako donose upola iskustva kao tridesete, bit ću presretna! Samo neka bude zdravlja i planeta, ostalo ćemo lako!

 

Voli Vas

Paola