Građansko novinarstvo nije za građane, nego za gađenje

 

U današnjoj informacijskoj revoluciji nezaobilazan detalj s kojim nas je upoznala konvergencija (spajanje medija) svakako jest i građansko novinarstvo ili ti ga participativno novinarstvo, odnosno novinarstvo koje baš svakom čovjeku na planeti, imao on ili nemao diplomu ili iskustvo u novinarstvu, dopušta da izrazi svoje mišljenje ili napiše neku sočnu priču koja će prodati naslovnicu. O naslovima i naslovnicama neću sada niti govoriti, jer taj dio priče, zauzima posebno mjesto u kojemu caruje senzacionalizam ili tabloidizacija. To je drugi dio ove priče. Sada ću samo o građanskom novinarstvu.

Digitalna tehnologija duboko je prodrla u naš život, jer su podaci bilo koje vrste, od osobnih podataka, preko osiguranja, zaposlenja, obrazovanja, zakona, u najvećem dijelu u digitalnom obliku. Jednako tako, digitalna tehnologija vodi nas u neke nove sfere života koje nazivamo virtualnima. I u tom virtualnom svijetu ima svega i svačega. Doslovno.

Nedavno sam se na svojoj vlastitoj koži prisjetila kako je to biti predmet rasprave bez pokrića. Da se ne bavim poslom kojim se bavim, vjerojatno bih do kraja života bila skučena u svoj svijet i nitko o meni ne bi znao ništa. No, eto…pošto sam trenutno posrednik između medija i slušatelja, otvara se nova Pandorina kutija koja daje za pravo svakom pojedincu da kaže svoje mišljenje. Ili možda bolje rečeno- daje za pravo svakom pojedincu sijanje govora mržnje putem virtualne stvarnosti. Kada publika jednom osjeti blagodati nove medijske sfere u kojoj je interaktivnost pomaknula  granice u stvaranju medijskih sadržaja, teško je odustati od te aktivne uloge, sijača govora mržnje i zla. Ovdje aludiram isključivo na ružne komentare koji su dopušteni baš svakom idiotu. Da barem taj idiot ima ime, sve bi bilo drugačije. Imalo bi barem nekakvu težinu. Ovako nema ništa, osim smrada.

U svom domu iza velikog monitora krije se Mirko. Mirko nikada u životu nije imao ozbiljnu vezu. Mirko ne izlazi iz kuće, osim kad zaista mora. Pod tim mislim- doktor, lijekovi, dućan i natrag doma. Mirko ima 26 godina, prijatelje samo na društvenim mrežama, i to zato što se ne zove Mirko. Na Fejsu se zove Don Ivan i njegov profil prepun je ekskluzivnih fotografija sa modernih mjesta. Sate i sate provodi kradući fotografije ljudi diljem svijeta. To naravno, nije Mirko. To je sve ono što on želi biti.

Svoj život provodi vrijeme pišući komentare na mnogim portalima. Uglavnom, negativne i prepune bijesa i jala, jer nikada nije uspio postići sve ono što je htio. No, on nikada nije ni probao. Lakše je bilo trunuti u vlastitoj nemoći nego pokušati učiniti nešto teško. Nešto zbog čega će jednom biti sretan. I tako mu prolazi život blateći druge…ali zna Mirko u tišini svog srca da to nije put…i da upirući u drugoga, sebe neće uzdići. No, ne može si pomoći i nastavlja govorom mržnje trovati medijski prostor. Takvih „Mirkeca“ ima na svakom koraku. Gdje god hoćeš! Na kojem god portalu poželiš! I bit će ih sve više, dok god se ne promijene neki Zakoni.

Što je osoba poznatija široj javnosti i što više postigne, raste i prosjek Mirkeca koji si daju za pravo komentirati tuđe živote. Oni „znaju“ i oni su upućeni. Ali ne znaju Mirkeci da zapravo svakim odurnim komentarom oslikavaju sebe i sebi pripremaju karmu za budućnost. Tako sam ja pametna, neki dan nasjela u žaru tuge radi laži, pa na jednom našem portalu krenula u raspravu s Mirkecom. Glupost, ali u tom trenu nepravde, nisam si mogla pomoći. Tako je to, čovjek uči dok je živ.

Srećom, pa sam prespavala i shvatila da je moja borba sa Mirkecima posve nepotrebna i da šteti samo meni i nikom drugom. Od tog dana, rekla sam samoj sebi da više neću čitati komentare, i da se neću više uzrujavati radi ljudi koji se skrivaju iza monitora, pod pseudonimima, koji me ne poznaju, koji ne znaju o meni niti jednu jedinu istinu… shvatiš. Da su nebitni. Irelevantni.

Zlo i laži bole. Ne mogu lagati i reći da ne boli. Ja nisam Mirko. Varalica koja se skriva pod lažnim imenom. Ja sam Paola koja se teškim mukama izborila za sve što danas ima. I to jedina prava istina. Svi oni koji misle da o mom životu znaju bolje nego ja sama, izazivam ih da sve svoje komentare pišu pod pravim imenom i prezimenom. To je naravno nemoguće jer nitko od svih tih ljudi nema hrabrosti. To su sve papci sitnog zuba zarobljeni u prištavom licu pubertetlije koji nikada nisu imali ljubav. Mislim da je to osnovni problem svih ljudi koji siju zlo o drugima.

Žalosno je to da živimo u društvu koje jedva čeka da se naslađuje na nekome. Žalosno…

Sve u svemu, ovo sam morala napisati. Dvojila sam ima li smisla ili ne…ali na kraju sam shvatila da će SIGURNO barem jedan Mirko pročitati ovaj tekst, pa sam i ja sama sebi dozvolila da uživam u čarima građanskog novinarstva.

Nemoj biti Mirko. Nikada. Mirku smrdi duša…a to ne želiš, zar ne?

Radije pokušaj učiniti nešto sa svojim životom.

Možda, ako kreneš na vrijeme, možda još uvijek imaš šanse ubiti Mirka u sebi. Onaj koji ne podržava druge, ni sam nikad neće uspjeti. Onaj koji se drugima ruga, govori o samom sebi. Onaj koji voli reći ružno o drugome, nema obično ništa lijepo za reći o sebi i svom životu…

 

Mirko is dead, I’m alive…

Voli Vas

Paola

Bare, gdje je nestao čovjek?

Što sam starija, umjesto da sve više, ja sve manje razumijem ljude oko sebe. Neću reći zapravo da ih ne razumijem, nego ću reći da nemam strpljenja za razumijevanje svakakvih bolesnih stanja koja graniče sa zdravom pameti. Shvatila sam onu bit da bi mnogi učinili svašta što ja ne bih, i obrnuto. Nekako- kao da me tuđi izbori ne bi trebali dirati i stvarati mi nekakav grč, osim, ako nisam u njih involvirana. Međutim, ne mogu se oteti činjenici da su danas interaktivni odnosi među ljudima, dodatno pojačani svim mogućim utjecajima bežične komunikacije, postali stvarno površni, ili komercijalistički ili potpuno okrenuti sebi, dakle sebični i egocentrični. Kakav paradoks! Umjesto da smo si sve bliže, mi smo si sve dalje.

Srećom, imam puno prijatelja koji su normalni i dalje prisebni, i onda mi oni nekako popravljaju prosjek, ali da se nalazimo o dobu moralnih nakaza, složit ćete sa mnom, sigurna sam- više nego ikada!

Moralne nakaze ili ljudi bez trunke morala, altruizma, poštovanja, empatije i razumijevanja za onog drugog preplavili su nam ceste. Svojom udobnošću i ne brigom o drugima, već gledanjem isključivo sebe i svojih probitaka, truju nam ljubav. Imaju, ja to volim reći, dupe veće od samog života i svih svojih želja. Takvi ljudi, nažalost, nikada neće biti uspješni. Niti jedan čovjek koji ne stisne svoje dupe i ne zakoči samog sebe, neće biti uspješan. Nema tog čovjeka koji je preko življenja lošeg života, auto-destrukcije, laži, i manipuliranja sebe i drugih, napravio nešto. Ako želiš imati što nikada nisi imao, moraš raditi stvari koje nisi nikada radio. Tvoje želje mogu ostati samo u tvojoj imaginaciji ako u tebi ne bude snage da se odupreš svemu što te udaljava od tvoje biti- čovjeka.

Ljubav, jednako tako…nikad više nije bila na udaru površnosti, laži, pretvaranja, glume, igranja manipulativnih igrica…

Zanimljivo je kako su ljudi prema sebi blagonakloni, kako imaju razumijevanja za svoja sranja, svoje greške, svoje grijehe i svoje padove…a za druge- su obično vrlo rigorozni, isključivi, strogi, osuđuju bez problema…jednako tako, fascinantne su maske kojima prikrivaju svoja prava lica. Još više, sve uloge koje mogu igrati i stati u samo jednog jedinog čovjeka.

Oduvijek su ljudi skrivali svoja prava lica i glumatali da su nešto drugo, ali danas, danas stvarno to rade na svakom koraku. Gledaju te u lice, i lažu. Jadni su i prijetvorni, slabi da sami sebe izgrade, pa misle da će potkopavanjem drugih, sebe izdignuti…ali neće.

Doći će dan kada će biti sami sa sobom i svojim ogledalom. Doći će dan kad će svatko od nas plaćati za sve svoje loše postupke. Prema sebi i prema svijetu.

Nedavno sam zbilja postala svjesna koliko je važno da čovjek sa sobom bude u dobru. Da samom sebi ne laže, ne glumi, ne vara svoju bit. Jedino takav čovjek sebe može voljeti. I onda je taj sposoban dati ljubav. Ako sebe ne voliš, džabe ti sva zlata ovog svijeta…nećeš voljeti ni svijet. Jer ćeš duboko u sebi biti frustriran i ljut, i jadan i mali kao zrno pijeska.

Svi mi i jesmo zrno pijeska…ali svako to zrno čini skup. Cjelinu. Svako zrno može samo, a može i odvojeno. No, nitko od nas nije stvoren da bude sam. Međutim, nekad je bolje i sam nego u lošem društvu.

2017-ta je za mene počela vrlo radikalno. Odlučila sam otpustiti sve što me čini tužnom, nezadovoljnom, jadnom, ugaslom…ne treba mi to! Ni Vama!

Ne treba nam prijatelj koji to nije, prijateljica koja se pretvara, partner koji je sve samo ne partner, ljudi koji nam prodaju spiku…sve to nam ne treba.

Jednom kad čovjek shvati da nitko osim njega nije odgovoran za njegovu vlastitu sreću, PROCVJETA! Procvjeta jer želi prosperirati i kretati se u smjeru sreće…

…a sreća je tamo gdje se osjećaš dobro. Gdje ne moraš glumiti tko si, gdje te cijene i poštuju zato što jesi, gdje osjećaš sigurnost i ljubav. Sreća je tamo gdje se nalazi poštovanje onih do kojih ti je stalo. Ako je tamo nema, sreća će promijeniti fokus.

Ali jedno znajte- nikada ne odustajte od sebe i svojih snova. Nitko i ništa na ovom svijetu Vam ne smije oduzeti osmijeh sa lica. I u najtežim burama i olujama, zadržati sposobnost da si sretan što si samo onaj koji jesi, to je snaga…

Nikada, ali nikada…ne odustajte od sebe, u konačnici…to je jedino što posjedujemo.

SEBE.

Voli Vas

Paola