Od malih nas nogu uče da je laganje loše. Od prva dana djetinjstva sjećamo se Pinokia i njegova velika nosa koji raste jednako kako rastu naše laži. Nažalost, kada prođe taj prvotni strah od roditelja, i kazni, mnogi bivaju prepušteni sami sebi i odlučuju se za laž. Možda samo kako bi izbjegli nezgodne situacije, kako bi nekoga manje povrijedili, kako bi sakrili neku svoju pogrešku ili manu…no, što kada laž postane naš život? Što kada sami sebe uvjeravamo u neke misli za koje počinjemo i sami vjerovati da su istine?
Onda kreću problemi. Takve osobe same sebe manipuliraju, i završavaju zapetljani u svoje omaglice koje nemaju veze sa istinom. Osoba počinje živjeti u paralelnoj stvarnosti, uvjeravajući samu sebe kako je to zapravo istina. Takvi ljudi zapravo trebaju našu pomoć više nego bilo tko! Laž je najopasnije droga. Tu drogu rijetko tko uspije riješiti, i rijetko tko se odlučuje da sruši svoje privide i manipulacije.
Sama sam se milijun puta našla u situacijama izbjegavanja istine.
Jest, to je bilo tako davno, i u tim trenucima svog života mogu samo reći da nisam bila svoja osoba. Bila sam zarobljena u svjetove koji su bili čista imaginacija. Srećom, pa sam kroz program Zajednice u kojoj sam se liječila od ovisnosti, shvatila kakvu medvjeđu uslugu činim sama sebi. Shvatila sam da taj put ne može donijeti ništa dobro, jer da ću se kroz godine i godine, samo sve više i više zapetljavati u svoje filmove koji sa istinom nemaju baš nikakva dodira. Pitala sam se što ću tada postati? Osoba bez morala, kičme, stava, mišljenja, osoba bez digniteta i osoba koja samu sebe neće voljeti.
Put do istine nije bio lak. Zapravo, bio je sve samo ne lak. To je bio najtrnovitiji put koji sam prošla. Trebalo je prvo sebe pogledati u ogledalo, trebalo je sebi priznati tko sam i što sam učinila od svog života…pokupila sam krhotine svoje mladosti i donijela odluku.
Donijela sam odluku da neću više lagati. Ne radi drugih, već radi sebe. Htjela sam opet voljeti sebe. To je bilo moguće samo ako se oslobodim. Jedino tko me mogao osloboditi bila je istina.
Počela sam izbacivati sve moguće laži iz sebe, i ljudima oko sebe, pa i samoj sebi…neki su me blijedo gledali, a ja sam znala da je to jedini put koji mi preostaje. Rad na sebi nije lak posao. Čovjek na sebi i svojim ponašanjima može raditi sve dok diše…Nikad ništa nije izgubljeno. Izgubljeno je ako nemamo snagu da učinimo nešto, što možda izgleda na prvu bolno i teško, no nakon nekog vremena postaneš svjestan da je istina zapravo najbolje oružje koje čovjek u svojim rukama može imati. Istina nas oslobađa, i istina nas čini boljim ljudima… Dan po dan, znalo se dogoditi da čak i nazovem neke ljude i kažem im, „znaš ono što sam ti bila rekla, e to…je bila laž“. Neki su se smijali, neki su razumjeli, nekima je bilo drago…a za neke me nije ni bilo briga što misle.
Laž je opasna, jer kad jednom kreneš, teško se vraćaš istini. Tu onda dolazi do manipulacije samog sebe, uvjeravanja u fluidnu istinu, dolazi do persuazije samog sebe, i počinješ se gubiti. Postaješ osoba koja ne može ostvariti niti samopoštovanje ni samopouzdanje.
Odgovorno tvrdim da ljudi koji lažu ne mogu biti sretni. Nema šanse. Jer, kada padne mrak, kad oblaci postanu tamni, mi liježemo u krevet. Na tom mjestu, sami sa sobom, preispitujemo se. I naravno da znamo da lažemo. Zatim nastupa gnjev, mržnja, okrivljavanje svih ljudi u našoj okolini, jer ne daj Bože, da sam ja slučajno kriv ili kriva za to što jesam?! No, jesam.
Samo sam ja ta/taj koji kroji svoj život. Neka me pogodi i najgora istina, samo da to ne bude najbolja laž. Bolja je i najgora istina od najbolje laži.
Kada samom sebi priznamo svoj problem, već je lakše. Na pola puta smo do istine. Slijedi skidanje vela tajni, i slijedi prihvaćanje novog ja koji moramo izgraditi. Nije teško kako se čini na samu početku!
Ponavljam, nisam bila svetica i mnoge sam lagala i prevarila, ali sam došla do životne točke da shvatim koliko mene laži razdiru…shvatila sam da je istina toliko lijepa stvar. Čista. Bijela. Transparentna. Kad izgovoriš istinu, nitko na ovu svijetu ti ne može ama baš ništa.
Može mu se ta istina svidjeti ili ne, može je prihvatiti ili ne, ali znaš da si izrekao ono što jest. Što ako Tvoja istina nije nečija druga istina? Tu se onda jednostavno ne radi o istini, nego o perspektivi gledanja. Istina je činjenica.
Ono što jest, i sutra i danas i svaki dan.
Sigurna sam da mnogi od Vas ponekad pokleknu pred istinom i da brzinski sebe uvjere u film. Opet ponavljam, to nije put…kratkoročno možda i uspiješ sebi prodavati priče, ali na dugoročno ti si zarobljen čovjek. I ne treba ti zatvor, kriminal ili terorizam da bi bio zarobljen. Lako je biti zarobljen u vlastitoj glavi, a to onda boli jače od bilo kakvog rata. Kad riješimo rat u našoj glavi i našim mislima, tada, tek tada – možemo biti sretni.
Ovim putem želim se ispričati svima koje sam lagala, i reći da sam slobodna. Ja sam stvarno slobodna žena! I za svoju slobodu treba se potruditi, i može se…ako sam ja mogla, znam da može svatko. Bitno je donijeti odluku.
Voli Vas Paola
Paoline priče 