Veliko ljetno čišćenje: Svemu što me ikada povrijedilo kažem- ZBOGOM & MIRNO MORE!

Vrijeme je odmora. Godišnje doba kada prebirem po svojoj duši i po svemu onome što se dogodilo u posljednje vrijeme. Mogu reći da je ovo bio dobar dio godine, jer bez obzira na to što od posla ne mogu disati, sve je nekako na svome mjestu. Napravila sam doma veliko ljetno čišćenje i bacila u smeće znatan dio stvari koje ne koristim. S vremena na vrijeme moramo napraviti čistku. Pobacati smeće iz torbe, frižidera, ormara, ormarića, kupaonice, garaže…kada skupljamo sve te stvari koje ne koristimo, zapravo zadržavamo staru energiju koja nas troši i iscrpljuje. Sve oko nas je energija. Svaka stvar ispoljava određenu energiju. Što je tek onda sa ljudima? To je priča za sebe.

Puno važnije od samog smeća, jest to da sam zatvorila neka poglavlja, i odlučila, koliko god da mi je teško, da ne želim oko sebe imati niti jedan odnos, osobu, prijatelja, neprijatelja, koji me čini jadnom i nemoćnom. Koji me crpi i troši, a sve bez ikakva povrata. Prijateljstvo je, ma što god mi rekli-također, određeno primanje i davanje. Nema prijateljskog odnosa u kojem nešto ne očekuješ natrag. Bila to lojalnost, iskrenost, ljubav…ali svi tražimo nešto zauzvrat. Što kada se dogode momenti kad shvatiš da te odnos guši, da si radi određenog odnosa jadan i potlačen. Da iz odnosa nemaš ništa osim boli?

Međuljudska komunikacija intrigira svojom dubinom, kompleksnošću i o njoj se može napisati tona i tona knjiga. Godinama se bavim proučavanjem ljudi, odnosa, otkrivanjima raznih uzroka određene vrste ponašanja, analiziranjem posljedica drugačijih socijalnih uvjeta i odrastanja u istim…

Sve u svemu, zanimaju me ljudi. Zanimljivo je to. Koliko mnogo toga naša duša čuva i sprema u svojoj riznici sjećanja.

Koliko su jake neke veze nastale u samom djetinjstvu, i koliko nas prate tijekom cijelog života. Koliko su neki ljudi radi svog nesretnog djetinjstva, dan danas ostali emotivno hendikepirane osobe? Koliko nas jako prati naša prošlost sve dok je ne odlučimo prerezati i konce svog života uzeti u svoje ruke? Najlakše nam se svima vaditi na to da smo kao djeca bili loše tretirani. Da. Super. Svi smo mi žrtve žrtava, i ako ćemo tako, nema osobe koja nije prošla neku životnu turbulenciju. Ako mene pitate, danas kad sam zrela osoba, sve to samo smatram šupljim i glupim opravdanjima. Ah, kad biste samo znali koliko opravdanja ja imam za neke stvari? Sad bih mogla sastaviti cijelu listu.

Nemoj da te životne okolnosti determiniraju po onome što si prošao kroz život. Budi iznad toga. Budi jak. Izdigni se. Ti to možeš. Kao i svaka osoba. Ako se jako potrudiš možeš prevazići sve loše okolnosti koje su ti se dogodile. Ti nisi Tvoje okolnosti. To je vrlo važno za shvatiti i na tome počiva istina.

Dugo sam mislila da nisam fer ukoliko neku osobu likvidiram emotivno iz svog srca ili života. Smatrala sam da nitko ne zaslužuje biti amputiran i da svakome treba dati novu i opet novu  priliku…ali opet, dobar i glup su prijatelja dva.

I nadavala sam se. Prilika i prilika…i bivala povrijeđena milijun puta…a onda sam samo jedan dan– SHVATILA. Neobjašnjivo. Kao da sam doživjela određenu vrstu prosvijetljenja. Isto jednu vrstu određenog buđenja svijesti. Iako sam za sebe smatrala da sam relativno budna osoba, u nekim sam stvarima debelo spavala.

Spavala sam misleći da ljudi od mene mogu raditi kad hoće, što hoće…i do kad hoće. Kroz jedan prijateljski odnos sam naprasito odrasla i doživjela buđenje.

Otvorila oči. Kao da mi je netko maknuo zlatnu mrenu koja mi je skrivala istinu.

Vidjela sam da neki ljudi svojim ponašanjem žele povrijediti druge, kako bi izliječili svoje boli. Ne možeš popraviti sebe i svoje rane slomivši nekog drugog. Ne možeš. I nije ispravno. Niti moralno. Niti prijateljski.

Koji prijatelj želi bol svog prijatelja? Niti jedan. Ako je fer. Ako je ispravan. Ako te voli.

Onda sam shvatila. Nisu ljudi ono za što se predstavljaju.

Ljudi glume. Neki su u stanju glumiti da te vole, a zapravo su zavidni. Neki su u stanju glumiti da su pravi, a kada zagusti vidiš da im je prava bila samo maska kojom su skrivali svoje pravo lice. Neki su ljubomorni, a to vješto prikirvaju suptilnim osmijehom šatro prijateljstva.

Sve u svemu, odlučila sam i donijela neke važne odluke za svoj budući život. Ne želim oko sebe, niti kraj sebe, bilo kakav toksički odnos. Ne želim nikoga tko će prosipati svoj otrov po meni ničim izazvan. Ne želim biti ničija vreća za boks i ispušni ventil frustracija njegove vlastite nemoći.

Koliko god bilo teško, a teško je, jer svi imamo srce i osjećaje, VAŽNO je za moj osobni rast. Čuli smo već sto puta rečenicu da smo, svi mi,  prosjek onih pet ljudi s kojima porovodimo najviše vremena. Prosto je jasno. Ako se družiš sa kriminalcem, ne možeš biti magistar. Ako se družiš s alkoholičarom, pa ne možeš s njim pit limunadu.

Ako se družiš s nekim čiji život počiva na paranojama, postaješ dio njegovih paranoja, ili i sam preuzmeš djelić takva razmišljanja. Ako se družiš s nekim tko te inspirira, potiče da budeš bolja osoba, bolji čovjek…naravno da samim time potičeš i svoj duhovni rast.

Život je ponekad toliko naporan, pa zar nam trebaju odnosi koji će iz nas crpiti posljednje atome snage, a sve radi tuđih slabosti?

Jesam li sebična ako se riješim ljudi koji su me omalovažavali ili vrijeđali?

Jesam. No, to je zdrava sebičnost-da. I ne sramim se više takve sebičnosti. I smatram da nam je svima potrebna kako bismo u ovom, ponekad teškom i okrutnom svijetu, ostali svoji i prisebni. Ja sam majka. I moram svome djetetu biti zdrava i normalna osoba. Puno toga me još čeka…

Nemojte biti ničiji tepih za noge. Ničija vreća za boks.

Nemojte da itko hrani svoje nemile osjećaje bola, jada i tuge na Vašoj umornoj duši..

Dajem-dajem sebe, ali ne dozvoljavam da me se iskorištava.

Volim. Volim svim srcem, ali ne dozvoljavam da se moje srce troši na one koji to ne zaslužuju.

Vjerujem. Ali ne, nisam više naivna.

Slušam. O, da, slušam..ali ne gubim svoj glas na one koji ne čuju, ili se prave da ne čuju.

Ljeto je…more liječi sve rane. Sve boli, sve tuge, more liječi…

Nema tog problema koji se ne može riješiti. Nema te osobe koja ne može poraditi na sebi da postane ono što želi postati. Nema tog čovjeka koji ne može ostvariti sve svoje snove, ako marljivo radi i trudi se svaki dan…nema veće sreće i duševnog ispunjenja kad znaš da si iskren, ispravan i moralan. Kad znaš da si učinio sve na svijetu da budeš tu gdje si danas…

Zato, prijatelju, glavu gore, ustaj!

Svi koji su te povrijedili u tvom životu, određena su lekcija. Nešto si naučio. I kreni dalje…ne treba ti projekcija tuđih rana i loših filmova.

Budi pošten, ali nemoj da te itko iskorištava. Sve toksično što te okružuje u tvom životu, ovdje je zato što si Ti tako izabrao. Uvijek imamo izbor. Izaberi danas nešto da ti tvoja budućnost bude zahvalna. Kad zašutim, okrenem se i odem…to ne znači da si ti pobijedio, već da nisi više vrijedan odabira moga vremena.

Moj odabir je da sam danas sretna i ispunjena, okružena samo onime što me oplemenjuje! Zbogom i mirno more…

Voli vas

Paola

Izazovi suvremene majke i kako se borimo sa „fazama“naših mališana

Nema te žene koja je majka, a da barem jednom nije osjetila napor i zamor oko brige za svoje novorođenče. Sjećam se, kao jučer, kad sam rodila svog prvog (nadam se ne posljednjeg) sina Benjamina. Bila sam prožeta erupcijom emocija od ljubavi, straha, čežnje, zabrinutosti…hoću li ja to sve moći, hoću li biti dobra majka, što kad se umorim, hoće li me moje dijete voljeti…hoće li mi vjerovati…samo su neka od pitanja koja su mi se vrtila po glavi.

A bilo ih je bezbroj, i nisu imali odgovore. Nema te knjige i nema te teorije koja će ti približiti roditeljstvo u praksi. Sve ono što stoji u knjigama, ima smisla, ali sve to pada u vodu onog trena kad shvatiš da je tvoje dijete individua za koju ne moraju vrijediti pravila pisana u knjigama.

Prvo vrijeme provedeno s mojim malim, mojim suputnikom koji će moj život promijeniti iz temelja- bilo je uzbudljivo i nestašno. Učila sam. Svaki dan nešto novo.

Dojenje, nespavanje, plakanje, grčevi…i uz sve to sam studirala, što nije bio nimalo lak posao.

No, kad majka nešto želi, i kad se potrudi, nema toga što ne može.

Danas, da mogu birati, ne bih više nikad studirala s malim djetetom, jer je to bila teška ubijačina i trganje živaca… Kad pogledam unatrag, ne znam kako sam to sve uspjela. Uz dobru organizaciju i ljude koji su mi pomagali. Jedino tako. Nikako drugačije.

Dakle, to prvo vrijeme baš nisam znala za sebe. Regulacija hormona i vraćanje tijela u normalu nakon porođaja od 17 sati, sve to zajedno, za mene je bilo malo previše.

Žene rijetko govore o nekim depresijama i anksioznostima poslije poroda, ali to je naša realnost. Mi volimo skrivati stvari i praviti se da je sve super. 🙂  Žene.

Iskreno i eksplicitno kažem, NE-nije mi bilo sve super kad sam rodila…i trebalo mi je dugo vremena da se vratim u normalu. Što fizički, što psihički.

Nekih šest mjeseci bilo je potrebno za uhodavanje oko bebe. Ulaženje u ritam spavanja, dojenja, buđenja…i tek kad sam postigla ritam, polako sam se vraćala u normalu. Muž mi je većinu vremena radio, tako da sam prve mjesece prošla gotovo sama, uz povremeni ulet djeda i bake.

Sjećam se, kao da je bilo jučer.

Prvo sam kukala i željno očekivala prvi smiješak svoje bebe. Dočekala sam ga i srce mi je bilo veliko i ponosno kao kuća. Nakon toga sam željno iščekivala prva gugutanja moje bebe. Sjećam se, Benjamin je prvo rekao:GE! I svi smo skandirali i aplaudirali od sreće…kako to obično biva.

..a onda je krenulo! Zubi. Cendranje. Grčevi. Nemogućnost kakanja. Slinarenje. Mijenjam noć za dan, dan za noć.

U kratku periodu postala sam žena Zoombie. Nekad sam doslovno znala zaspati na predavanjima od iscrpljujuće noći…i onda sam počela koristiti rečenicu koju mnoge mlade majke govore, a to je-„Jedva čekam da prođe ova faza, i da mi dijete samo malo naraste.“

To svaka od nas kaže. I to je sasvim normalno. Osim što nije normalno da nismo svjesne koju grešku radimo.

Naša djeca nisu naše vlasništvo. Oni su svoja djeca, bebe individualci, bebe koje trebaju našu pomoć da odrastu…i nikad više neće biti toliko mali i bespomoćni kao što su sada...Izbjegavajući biti prisutna u određenim fazama, i pokušavajući ih izbjeći na sve načine, zapravo same sebi stvaramo pressing i nekakvu vrstu nervoze…onda samo ispada da cijelo vrijeme čekaš da prođe ovo ili ono, i zapravo, ne sjetiš se uopće uživati u svom djetetu koje je predivno dok je tako maleno i sićušno.

Ovak’, svaka faza kod male bebe zna biti zamorna i naporna. Ali svaka faza ima svoju čar.

Čar koju ponekad od neispavanosti ne vidimo. Čar koju ne vidimo jer smo nervozne od umora, bolova…ili npr.deficita muške pomoći.

Često sam govorila…kako jedva čekam da prođe ovo ili ono. Dosadna faza nespavanja. Dosadna faza izbijanja zubiju. Dosadna faza gugutanja.

I onda sam shvatila! Pa, dobro što ja to radim?!

Ne dozvoljavam svom djetetu da odrasta tempom kojim se odrasta…jer cijelo vrijeme nešto požurujem i cijelo vrijeme nešto kukam.

Kad je moj mali prohodao, a tad je imao već godinu i nešto, tad sam shvatila da više nikada neću ubrzavati niti jedan period koji je preda mnom.

Znate kada sam shvatila da više neću ubrzavati  faze?

Kad je moje dijete prvi puta reklo i pokazalo inicijativu da može samo. Da mu ne treba MAMA.

I onda sam se zapitala…pa dobro, je li moguće da želim ubrzati vrijeme i vlastitom djetetu oduzeti odrastanje i tu potrebu da me ima kao mamu, bezrezervno, stalno, i u svakom trenu? Kome da plače što ga boli? Susjedu? Prolazniku? Kome da slini jer mu rastu zubi?

Jednog dana, naša nas djeca sigurno više neće trebati. I ne samo da nas neće trebati, nego ćemo im ići na živce. Htjet će biti sa svojim društvom i svojim prijateljima.

Svaka faza u odrastanju naše djece je posebna i koliko god bila teška, posjeduje svoju magiju ljubavi. Mi je često ne vidimo jer smo zaokupljeni svojim problemima, mislima, opterećenjima života…

No, nemojte ubrzavati vrijeme Vašem djetetu. Ono nije krivo što mu rastu zubi. Isto tako nije krivo što ima grčeve. Jednako tako, nije krivo što ne znam hodati, puzati…

Vaša beba će vrlo brzo biti dječak ili djevojčica. Vrijeme leti brže od munje.

Ako ćete Vi biti ta munja, samo ćete uznemiriti svoje mališane i ukrasti im dio djetinjstva.

Roditeljstvo je najteži, ali opet, najljepši posao na svijetu. Plaća je ljubav i povezanost za cijeli život. Svaka faza i svaki dio djetetova života težak je i lijep, istovremeno, na svoj način.

Mlade majke jedino što mogu učiniti u ovoj situaciji, jest da se smire, pokušaju na sve moguće načine uravnotežiti svoje hormone, i obavezno neka traže pomoć kad im je svega preko glave. Ponekad čak i mala šetnja od pola sata samoće, čini čuda…

Tada ćete se vratiti svome djetetu odmorne glave i otvorena srca.

Samo bez nervoze..sve prolazi, pa tako će proći i faze u kojim se trenutno nalazite.

Nemojte sami sebi ukrasti dragocjeno vrijeme koje nema cijenu. Nikad se neće vratiti. NIKAD.

Osmijeh Vaše bespomoćne bebe koja slini i prducka ionako će uskoro krasiti stranice obiteljskih  albuma.

Povijest neka ostane u srcima i vremenu koje ste posvetili Vašoj bebi i njezinim fazama.

 

 

Voli Vas

Paola

 

Na ovom svijetu već je sve viđeno, ne laskajte si da imate probleme koje nema nitko!

Svatko od nas ima problema i svoje načine rješavanja istih. Neki svoje probleme riješavaju Vjerom, molitvom, predanjem Bogu. Drugi pak probleme „riješavaju“ bježeći od njih kroz alkohol, drogu, ostale opijate…treći pak negiraju da imaju bilo kakve probleme, i debelo glume nesvjesnost. Čevrti se odaju depresijama, anksioznostima, tjeskobama, zakopaju se u kuću i ne izlaze…

Peti, pak- traže pomoć. Preko razgovora sa stručnjacima, kroz savjete, kroz prijatelje koji ih vuku od dna…čitajući raznu literaturu samopomoći…itd..

Priznajem, kad imam problem koji je teško rješiv, postajem neuračunjljiva. Ljuti me osjećaj bespomoćnosti i feeling da su mi ruke vezane. Nekada davno, i ja sam bježala od problema i spadala u onu grupu ljudi koji čine sve samo da ne vide kaljužu u kojoj se nalaze…

I tako je to hodalo…sve do jednom. Jednom se dogodilo, ničim izazvano, a nazvala bih to svjesnošću i buđenjem. Kad sam se osvijestila i realno pogledala svijet oko sebe, znala sam da probleme kad-tad moram riješiti, i da nema smisla više od njih bježati. Što sam više bježala, oni su me sve više i više sustizali…dok nisam imala osjećaj da ću se ugušiti u vlastitim glasnim razmiricama u svojoj glavi.

Najgore od svega je bilo to što sam samoj sebi predstavljala najveći uteg u cijeloj toj priči.

Samoj sebi sam zakuhavala probleme dok nisam jedan dan podvukla crtu i shvatila što radim.

Paoli sam bila najgori neprijatelj. Shvatila sam da sve što je u mojoj glavi, može zakuhati sto puta veće probleme, nego što oni u načelu, jesu…

Shvatila sam da sugestija mojih misli ima toliku moć nada mnom, da to više zaista nije bilo u mojoj moći. U šali sam znala reći da u mojoj glavi stanju mali ljudi koji rade nereda u mojim mislima dok ja spavam.

Kada sam prihvatila da većinu problema proizvodim sama, i da moje mislu imaju snažan impakt na mene kao osobu, sve je nekako poslalo lakše…počela sam dan po dan kontrolirati sve ono o čemu razmišljam. Stvarno i iskreno. Misao po misao. Nevjerojatno, ali je tako..

Osim što sam sredila misli, sredila sam i riješila onu jednu rečenicu kojom se svi bavimo, a to je- NIKOME NIJE TEŠKO KAO MENI.

Taj, „NIKOME NIJE KAO MENI“, je zapravo čisti proizvod ega.

Smatramo da samo mi imamo probleme koje imamo. Da nitko prije nas nikada nije iskusio takve patnje. Da nitko prije nas nikada nije imao ovu bol. Da nitko nikada nije imao takve rane. Da nitko nikada nije prolio toliko suza…u načelu, da smo jadni, prejadni i da nas nitko ne razumije. Sve te patetične rečenice proizvod su naše uzavrele glave prepune samosažaljenja i auto destrukcije.

Realno, ovaj svijet postoji toliko dugo…otkada je brojanja godina, dakle 2016.godina, ako ne računamo ono doba PK-prije Krista, onda se broji i duže…

Je li mi zaista mislimo da nitko nikada na svijetu, u ovih 2016.godina, nije iskusio djelić ovog što mi sada proživljavamo ili ćemo tek proživjeti…ako ćemo govoriti o boli od smrti drage osobe…ljudi su to već prošli…

Ako ćemo govoriti o bolestima koje su nam uzele naše najdraže…ljudi su to već prošli…

Ako ćemo govoriti o patnjama u odnosu ili braku…ljudi su to već prošli…

Ako ćemo govoriti o financijskim problemima i dugovima…ljudi su to već prošli…

Ako ćemo govoriti o životnim padovima dobivanja otkaza i gubljenja posla, ljudi su to već prošli…

Ako ćemo govoriti o ranama iz djetinjstva i svemu lošem što smo prošli kao djeca,  ljudi su to već prošli…

Ako ćemo govoriti o tugama radi raznih boli života, ljudi su to već prošli…

I vjeruj mi, nema prijatelju, toga na svijetu, što ljudi nisu već prošli…N E M A.

Prema tome, sljedeći puta, kad se uhvatite u žalovanju nad svojom sudbinom, sjetite se, da Vam je Bog dao točno onoliko problema koje ste kadri nostiti na svojoj duši. Niti jedan više, a niti jedan manje…

Shvatite da ste dobili baš ovo u čemu ste sada, upravo da nešto naučite, da se izgradite, da promijenite sve što možete kako biste bili odgovorna i zrela osoba.

Nikada više ne upiri prstom u svog kolegu i ne govori da je njemu lakše. Što ti znaš s kakvim se problemima On bori, i da li je osmijeh na njegovu licu samo maska kojom skriva zagasitu bol?

Što ti znaš kakve su cipele bilo koje osobe koja iza tuge skriva osmijeh?

Nismo svi isti. Neki će o svojim problemima pričati dano noćno čineći ih još gorim, drugi će šutjeti kao zaliveni dok se ne raspadnu, ali jedna vrlo važna teza, NE SUDI– prijatelju, zato što nemaš pojma…što ovaj drugi nosi u svome srcu.

Ovi koji ne mogu prestati plakati sami nad sobom, oni bi trebali biti poslani na dobrovljnu misiju u Afriku ili u neki dječji dom, pa da tamo malo vide što su boli…poslala bih ih sve na odjel dječje onkologije, pa bi vrlo brzo zaboravili da uopće imaju bilo kakav problem…

To je problem. Željeti život, a gasiti se…

Sve ovo ostalo, to nisu problemi…to su životne barijere koje moramo proći da shvatimo bit i smisao života. Problemima bismo trebali biti zahvalni, a ne skrivati se od njih.

Problemi nas čine otpronijima, jačima, i u konačnicima, kad ih riješimo, sretnim ljudima…

Nema tog problema koji se ne može riješiti…N E M A. Sve se, osim teških malignnih bolesti, a ponekad snagom volje, čak i one, daju riješiti…

Drugi puta kada Vam dođe preko glave, zavirite u svoju nutrinu i tu ćete naći mnoge odgovore. Možda nekada problemi nisu uopće toliko veliki, koliko ih činite velikima. Možda ipak većina toga ima rješenje, ali od svog kukanja ne vidite dalje od svoga nosa…

I ne laskajte si, nema toga što svijet, u 2016.-toj godini, nije vidio…

NEMA! Sve je već viđeno i sve je već odbolovano.

Zahvali na svemu, prihvati se samog sebe i rješavaj svoju dušu…u tišini dolaze mnogi odgovori koje od buke vlastitih misli vrlo slabo i teško čujemo…dopusti si tišinu i dopusti si da se smiriš. Jedino u miru svojih misli možeš doći do rješenja…

Rješenja za sve postoje, samo treba biti čvrst, siguran, otvoren i spreman samom sebi pomoći, a ne odmoći.

Treba samom sebi postati najbolji prijatelj koji otpušta sve loše i crne misli…prijatelj koji je svjestan da njemu nije najgore i da ima onih koji pate puno više i jače.

Prijatelj koji zna da je njemu njegovo najgore, ali je svjestan da ima i onih kojima je puno gore. Ne žaluj, ne cvili, ne tuguj…nema toga što svijet danas nije vidio…

Pokupi rane svog života, ustani i ne plači…

Svaki je problem rješiv, pitanje je što ćeš dozvoliti ljudima koji stanuju u tvojoj glavi- da caruju ili ćeš ih amputirati…ne laskaj si. Sve je već viđeno.

 Voli Vas

Paola