Dobro u borbi protiv zla – tko je jači ?

Ej dragi moji, 

Zašto sam odustala od nogometa još onog trenutka kad su se svi busali u prsa pjevajući  svim svojim srcem i puninom duše navijali za Vatrene?  Eto, jednostavno – jer sam konačno nešto naučila, pa samim time poučena iskustvom i predvidjela. Predvidjela sam da će sve biti upravo ovako kako se sada događa. Nisam baba Vanga, ali da me život naučio nekim stvarima – zaista jest.

Nije da ne volim nogomet ili sport. Naprotiv. Volim. No, ono na što mi se ježi koža i zbilja ne volim zove se: njišem se kako me vjetar nosi. Sasvim sigurno znate o čemu pričam. Naši su Vatreni s početkom Mundijala bili ponos i dika, mnogi su bili spremni dati svoju lijevu ruku za Maria Mandžukića ili Luku Modrića. Mnogi su bili spremni preuzeti sve njihove boli i ostale tegobe, samo pod cijenu jednog jedinog gola. Onog trenutka kada se to nije obistinilo: Vatreni su postali papci. Jadnici. Siroteki koji su nesposobni ugurati tu glupu loptu u još gluplji gol! I sad ajmo – zaslužili su da budu pogaženi, pregaženi i ispljunuti u svim medijima. Da im se rugamo kako ne znaju trčati, da im se rugamo kako imaju dvije lijeve noge… Jadno.

Eto, baš sam znala da će biti tako. I zato se nisam uživljavala. To koliko Hrvat može nekoga spustiti nisko, najniže, ne može baš svatko, i pogotovo u onom trenutku ako nad njim ima nadmoć. Ako je jači. Ispostavilo se da je u ovom momentu, svaki Hrvat bio jači od onog na terenu. Ne s loptom. Riječima, dragi moji ljudi…

Riječi mogu silno boljeti. Nema toga što može zaboljeti više u nekom datu trenutku slabosti, nego zla i sasvim niska riječ. Zla danas ima više nego ikada prije. Ljudi su frustrirani i nezadovoljni  svojim životima, i na svakom koraku vrebaju kako nekoga  povrijediti i gaziti po njemu dok je najslabiji. To je baš karakteristika „ velikih “ ljudi. Pravih poštenjačina kao što je jedan osebujan Hrvat. Yeah right!

Taj divan, osebujan narod toliko znade biti zajedljiv, pokvaren i zao da se pitam – kako ih samo nije strah? Nebitno čega – ako ne vjeruju u Boga, onda možda neke druge sile – Oshe, Bude, koga god želite. Kako možeš biti toliko velik u vlastitoj sebičnosti i egu da pomisliš kako iznad Tebe nema nikoga na ovome svijetu? Ne moraš biti suviše pametan da to shvatiš. Dovoljno je da pogledaš u golemo nebo i sve ti je jasno. Naravno da postoji netko iznad nas.

Kako možeš imati toliko hrabrosti da sažvačeš osobu kad je najtanja i gaziš po njoj dok se koprca da se izdigne iz svojega blata. Zar se baš ničega ne bojite na ovomu svijetu?

Zlo je zavladalo. Ne samo u ovim pričama o nogometu, nego svuda oko nas. Postoje različiti ljudi i različiti segmenti i podvrste zla. Zlo zbog kompleksa i frustracija, zlo radi neostvarenih želja, zlo iz dosade, zlo iz nemoći, zlo jer je nekome drugome bolje nego Tebi, zlo radi boli, zlo radi raznih rana koje čovjek zadobije tijekom života. Kako se nositi s time kad je nepravda u pitanju ? Vrlo teško. Sama sam svjedok da mnogo puta budem ošinuta zlim jezicima i zlim riječima „ dušebrižnika “ koji više vole voditi tuđe živote nego svoje. I svaki put, opet nasjednem.

Koliko god imala godina. Jer boli. Jer imam dušu. Posjedujem srce. Ne ovo fizičko. Ono unutarnje, emotivno, altruističko srce. Ono što Vi nikad nećete imati. Normalno da tada boli i da Te izbaci iz takta. Ako si čovjek, i ako imaš dušu – osjećaš. To je ono što zlo nikad neće moći. Osjećati. I zato je prekrasno biti dobro.

Naslovnica jednih naših dnevnih novina, Vatrene je baš ružno ponizila. Po meni, naslovnica je bila – čisto zlo. Zlo koje progovara i koje ponižava čovjeka kad je najtanji. Pa, dobro zašto je to trebalo biti toliko nisko?! Pa ako ste tolike face i toliki frajeri, što onda Vi niste na terenu? Zašto Vaše noge ne koštaju preko nekoliko stotina tisuća eura, nego se borite za svakim danom smisliti što gore naslovnice i žute naslove, pa makar potkopale ljude i njihove obitelji koje to čitaju?!  Zašto Vi, ako ste toliko pametni ne ljubite najljepše žene na svijetu i zašto Vi ne dajete ogromne svote novca u humanitarne svrhe?!

No, ne brinite – nikad ni nećete to moći. Znate zašto?! Jer ste mali, toliko ste mali čovjek, prepun zla i oholosti koji samo može druge gaziti i iz toga crpi snagu. Jer ne poznajete niti jedan drugi način da biste se bolje osjećali nego da nekoga sažavačete i gurnete u rupu. Jer je to jedina moć koju imate. Mene već pomalo brine koliko je zlo zavelo sve ljude oko nas.

 

 

 

 

Zato nam je i teško ići dalje. Jer je rupetina prepuna ljudi koji nemaju dušu, koji su vođeni samo novcem, ohološću, zavisti, ljubomorom i lažima. Jer su se utopili u svemu tomu i uopće ne vide dalje od zla u kojemu jesu.

Tužno je to kad shvatiš da si do kraja života osuđen na borbu protiv plime zla, koja raste jednako kako raste i mjesec. Borba nije laka, niti nema garancije da ćemo iz nje izvući živu glavu. Jedino što je sigurno jest da će biti žestoko, ali postoji lijek.

I koliko god boljelo, jedino na ovomu svijetu što može pobijediti zlo jest – LJUBAV.

Ljubav, opraštanje, otvoreno srce, mir, zadovoljstvo, poniznost, skrušenost i razumijevanje. To su odlike koje će kad – tad ubiti tamu. Kako kažu: dobro se dobrim vraća, ali znadem: tako je ponekad teško čekati i zato je u cijeloj komponenti koju pokreće dobro, jedna karakteristika najbitnija, a zove se: STRPLJENJE. Riječ satkana od druge riječi koja glasi trpljenje. E, da, dragi moji, toliko puno toga je ispred nas što nas tek čeka da moramo pretrpjeti. Toliko puno toga i treba ostati jak i stabilan i strpljiv.

Strpljivost je odlika koja ima veću moć od snage i strasti. Nema toga što strpljivost može zamijeniti. To je nešto što pokreće dobro. Jer nažalost toliko dugo treba čekati dobro. Sam se čovjek ponekad zapita: čemu? Do kada? Zašto? Zar bih ja trebao/la biti jedini idiot koji sije dobro, a oko mene sami zlikovci i ljudi puni negativnih emocija?

Nema veze, treba nastaviti svojim putem – polako, ali sigurno.

Bit će. Na vrijeme. Točno onda kada bude i trebalo. A kako nastaviti živjeti, a da te sve to ne dira?! Kako smoći snage da ostaneš normalan pored toliko zle vibracije koja je na svakomu koraku ?

Mora postojati način. Moj način jest Bog i dobro. Koliko god teško nekad bilo i vjera svako toliko padne, ostajem svoja. Napasti i zla ima na svakomu koraku, ali pred njima ne treba susprezati svoje dobro. To je ono što najviše boli sve one koji su sa zlom potpisali nepisani Ugovor u svojim srcima. Dobro, ljubav, istina, topla riječ, empatija i prije svega, LJUBAV.

Snaga koju imaju te emocije uvijek će pobijediti zlo. Uvijek. I ono što najviše boli sve koji su mislili da mogu uništiti ljepotu ljubavi i dobrote upravo je ustrajnost u tome da ostanemo ljudi. I zato baš, dajem potporu momcima koje nikad nisam smatrala idolima. Nikad ih nisam stavljala na pijedastal Bogova ili igrača koji nemaju manu. Jer za mene oni su samo ljudi. I imaju pravo na grešku. Bez obzira na to koliko koštale njihove noge. Jer Vi ste Ti koji ste njihovim nogama dali tu moć i tu cijenu?!

Da bi zlo pobijedilo najgore jest to da dobro ne čini ništa. Upravo zato, svi oni koji jesu dobri trebali bi prestati biti slabi. I opet ja potičem na revoluciju, ali to je jedini način ! Nema druge!
Moramo se udružiti i moramo svemu stati na kraj ili ćemo radije mi biti ti koje će zlo zaustaviti, ili će nas pregaziti zlo? Kako Vam sada to izgleda? Loše, je li?!

Zemlja se umiri, potres prestane, voda se povuče, vatra izgori. Ali mi, mi ostajemo takvi kakvi jesmo – često i gori od same elementarne nepogode. Dobro ima sputane ruke jer se uvijek nečega ustručava i boji se djelovati, ali tome mora doći kraj. Moramo se udružiti i pokrenuti svijet da se vrati u normalu. Sad! Odmah ovog momenta! Stanimo na kraj zlim jezicima i zlim namjerama, samo tako da sijemo ljubav.

Stavljam se u poziciju tih dečki, koji kakvi god jesu, nisu nikome učinili ništa zlo ili naopako. Pa čovječe: Zavežite svoje zle jezičine, i ostavite ljude da žive. S loptom ili bez nje. Ili bi trebali sada svi prestati zauvijek igrati nogomet, a Kovač bi se trebao preseliti na Sjeverni pol sa pingvinima da bi Vaše zadovoljstvo u zlim namjerama bilo zadovoljeno?

Dosta je! I možete misliti što god želite o meni. Iskreno, nije me briga.

Znate zašto? Jer sam odlučila da me Vaše zlo ne može potkopati. Jer sam shvatila da samo LJUBAV liječi Vaše izranjavane duše koje trunu u zlim namjerama i zlim postupcima. Jer djelujem sukladno sa Zakonima majke prirode koja je također već umorna od svih zala koje ste joj priredili. Ali imam jednu vijest za Vas.

Nećete nikad, ali nikad na ovomu svijetu pobijediti LJUBAV. Jer samo onaj koji ima tu snagu da osjeti puninu svega dobrog i lošeg u svojemu srcu, samo taj koji je satkan od emocije i duše, samo ta osoba i samo taj čovjek živjet će zauvijek – u ljubavi.

 

 

 

 

 

I nakon ovoga života, možete ga nazvati Raj ili kako god Vam srce želi, nakon drugog života, nakon karme – živjet će Ljubav zauvijek.

I zato: volim nogometaše kako god igrali, volim ovu jadnu Hrvatsku kakva god bila, i borit ću se za nju i za dobro u njoj. Volim svim svojim srcem sve one koje ste mislili slomiti, i stajem na stranu slabijeg – jer imam srca.

I upravo zato: ja sam sretan čovjek. I iznad svega – čovjek.
Ono što Vi nikada nećete biti.

 P a o l a

Dvostruka mjerila i poremećeni prioriteti

 

Bok dragi moji ljudi,

Nije neka novost da sex i golotinja prodaju baš sve na ovomu svijetu. Gola guza, gola noga, gola cica, (ne mora nužno biti trica). Žene su danas puno više gole, nego obučene. I sama sam nekad bila dio showbussinesa, ili ti ga estrade, whatever – pa jako dobro znam kako stvari funkcioniraju u svijetu glamura i crvenih tepiha.

Zapanjena Rihanninom posljednjom pojavom na crvenom tepihu, pitam se:
Što je sljedeće ? Sex uživo na crvenom tepihu ili? Nisam ja neki moralista, ma nisam stvarno…niti sam ostarila..ni slučajno.
Čitam još veću bljuzgu da je onaj mali vrti rep Casper ili kako se već zove, varao Jennifer s transićima. Kako možeš varati Jennifer sa transićem? Onda si dobro lud! Nije niti ona ništa pametnija, kad je našla lika mlađeg dvajst ‘ godina. Međutim, prevariti Lopez s dvojicom dečkića obučenih u žene, to je već malo teža dijagnoza. Ime joj je: post showbussines trauma ili previše novca, slave i ega odjednom koje se pretvore u OBIJEST.

Vratimo se u fokus.

Općenito, nisam neki fan spomenute pjevačice (mislim na Rihannu) , ali da ima glaščinu to uopće nije sporno. Međutim, ono što sam vidjela neki dan u novinama potpuno me ostavilo bez teksta. Haljina s bezbroj Swarovski kristalića i ona potpuno gola, kao od majke rođena.

Već smo se nagledali i naslušali špekulacija o tome ima li Jennifer ispod Versace haljine grudnjak, ima li Britney gaćice ili nema itd. No, ovog puta bilo je više nego jasno da je ženska potpuno NAKED! Svaka čast njezinoj Barbados guzi, koja je zaista predobra, ali ono od sprijeda: nikako me se nije dojmilo. Možda suosjećam jer i sama nisam previše obdarena gornjim dijelom tijela, ali brate mili, ne možeš staviti dvije polu palačinke na „  Izvol’te! „ – i to bez grudnjaka ili bilo čega da te polu palačinke barem drži u jednom smjeru kretanja.

Lako za palačinke. Lako za Rihannu. Problem je puno veći i složeniji. Problem je u tome da nema šanse da uspiješ i preživiš u svijetu showbuissnesa ako si obučen. Možda ćeš i egzistirati neko kratko vrijeme, ali kako vrijeme prolazi, imat ćeš sve manje i manje odjeće na sebi. Nemam ništa protiv lijepog ženskog tijela u još ljepšoj decentnoj sexy haljini, ali što je previše ipak je previše – čak i za moj pomalo ekscentrični ukus. Pitanje je – što onda kada se skinemo do kraja i ničega i nikoga nas nije sram ? Što ako ama baš sve na ovome svijetu svima bude dostupno?  Nestat će čežnje, tajnosti, onog osjećaja srama – a, znamo svi što se dogodi ako nestane sram?

Kaos. Devijacije. Sve izopačeno postat će normalno, a normalno dosadno, glupo i nepotrebno.

Rihanna je tako na dodjeli Nagrada za modne dizajnere odnijela pobjedu kao modna ikona u spornoj haljini dizajnera Adama Selmana. Super mi je još jedan paradoks koji tu nema veze sa zdravim mozgom. Dakle: Rihanna je modna ikona, Božica dobrog ukusa, a žena koja doji svoje dijete u javnosti je zadnji mediokritet ova društva.

 

Kako se usuđuje uopće djetetu dati jesti na cesti, dok ono cvili, zapomaže i plače?! Kako je nije sram gurnuti mu sisu u usta dok drugi ljudi prolaze cestom? Kako je to gnjusno nema što!! Kako se usuđuje? Odakle joj pravo da nahrani svoje dijete u javnosti? Ili ona shema: ma neka ona hrani, samo neka se sakrije barem iza nekog ručnika ili dekice.

Dojenje djece po cesti oduvijek je bilo rezervirano samo za romkinje? Je li, veliki moralisti?! To je onda ok. Ako si romkinja, ionako si obična ciganka, pa ti je sve dozvoljeno! Kakve predrasude!

No, nije gnjusno kada se razne Mile, Rihanne, Ga-Ge, i ostale „ modne ikone“ sakriju u 2,5 grama prozirnog šifona, ili 250 kristala plemenita nam Swarovski kristala! To je fashion, to je moda – to je „IN“!

Kako mogu biti tako glupa da uopće poistovjećujem jedno s drugim?! Stavljam u isti koš nedodirljivu i Bogom danu Rihannu i jednu siroticu koja nosi dijete u plahti.

Sad ću Vam reći. Gola žena je gola žena. Sisa je svuda sisa. I ne može postati ne sisa.
Ljute me dvostruki kriteriji koji su danas i više nego izraženi kako u „normalnom“ svijetu, tako i u svim drugim paralelnim svjetovima u kojima živimo. Imamo jednu priču za svijet, drugu za sebe, a treću živimo. Poremećeno. Do ibera. Vrijednosti su se u ovomu društvu totalno izvitoperile; nebitno je postalo bitno, bitno je postalo nebitno.

Tako je žena koja doji u javnosti strašno nepristojna i trebalo bi je udaljiti iz javnog prostora, dok je Rihanna gola kao od majke rođena, prekrivena sa 1 mm prozirnog šifona + 200 kristalića = MF modna ikona! Da, baš! Dvostruka mjerila, dvostruka pravila koja nemaju veze sa zdravom glavom.
Evo, npr, samo jedna mala digresija koja me podsjetila na tu činjenicu: Hrvat je u stanju plakati pet dana jer je japanski sudac prevario hrvatsku repku i ukrao im gol – no, kada već cijela dva desetljeća razne stranke kradu i lažu  mi mrtvi hladni pijemo kavu na Trgu.

 

Hrvat sjedi, razmišlja i bulji u jednu točku. On se ne ljuti. Gunđa, ali ne čini ništa. I nije niti približno uzrujan kao kada repka izgubi od Brazila. Sjedi „drvo na drvo“. Zato me ljuti strka oko nogometa. Jer kada bismo energiju potrošenu na navijanje i sekiranje oko Lovrena ili Čarlija usmjerili na druge, puno važnije stvari koje bi nam trebale biti prioritet, zemlja nam ne bi bila više u ovakvom kaosu. Sigurna sam. Ali ne, Hrvat će rađe počupati kosu i potrgati nokte, nego da djeluje tamo gdje je najpotrebnije.

Isto je i s Rihannom: ona je Boginja. Ona je carica – a ti, ti ženo sirota, koja svoje dijete vodi u park i dadne mu sisu jer je gladno: ti si ženo moja, neodgojena, prosta, sramotiš sebe i svoju obitelj i pokrij se preko glave da ti netko slučajno ne bi vidio 2 milimetra kože na prsima!

Počinjem već zaista osjećati veliku tupu bol u želucu jer se ne mogu boriti protiv debilizma kojeg ima na svakom koraku! Jedino što mogu, jest da me se čuje! Vrijeme je da počnemo krojiti prave vrijednosti i vrijeme je da vratimo balans na ovaj svijet…jer ukoliko se to vrlo brzo ne dogodi postat ćemo, u doslovnom smislu: Sex, video – igrice, kruha i igara. Zato, ne dajmo se! Znam da nas ima! Dignimo svoj glas i vratimo stvari na svoje mjesto.
Neće to nitko učiniti umjesto nas i dok to ne shvatimo, nemamo se pravo buniti da sa svijetom nije sve kako treba. Jer upravo smo MI ti koji ili prihvaćaju ili odbijaju ono što nam nam je posluženo na tanjuru. Je li Rihanna sex simbol ili nije, to uopće nije upitno.

Upitno je što činimo sa svojim mozgom, svojom biti i svojim postojanjem. Koliko se trudimo fokusirati na prave životne vrijednosti ili je naš fokus na izvitoperenim normama ponašanja koje svakim danom uzimaju sve više i više maha? Koliko se trudimo biti NE licemjerni i NE stvarati dvostruke kriterije od kojih nam kasnije, samo može biti gore? Ne smijemo dozvoliti da nas manipuliraju i da od nas rade polu debile koji žedno pijuckaju sve što nam je ponuđeno ispred nosa. Dva puta promotri. Isperi, ako treba – samo nemoj biti glupa, tupa i naivna masa koja pijucka sve što se nalazi u šalici.

 

Voli Vas Paola!