Kolektivna svijest ili kolektivno ludilo: sve je na nama!

E, da. Toliko dugo nisam pisala, a nije se promijenilo ama baš ništa.

Što se dogodilo sa kolektivnom sviješću? Čekam. I dalje čekam.

Taj dan. Dan kada se nećemo baviti Ustašama, Partizanima, Glogoškim, Predragim Matkom, Tinom, Jozom, svjetlom, mrakom i sumrakom. Tužna sam, jer nekako, na momente,  kao da nema nade. Zadrto vraćanje u prošlost, kukasti križevi, fašisti, svastika, anti-fašisti, polu-pornići na kojima jadni narod prazni sve svoje komplekse i smatra se boljim jer nije zabilježen u takvim moralnim jadima. No, što je uopće danas više moralno? Tko je moralan? Tko je normalan?

Granice su se opako pomaknule, i svijet sigurnim koracima odlazi u propast…dan po dan.

„Poznati“  u lijepoj našoj svakodnevno su na udaru kritika i medija. Bili oni dobri ili loši, to je sasvim nebitno. Oni su ogoljeni i meta rasprava uz jutarnje kavice.

Biti poznat u HR je extra mega ibber debilno. Jer svatko sve o tebi zna bolje od tebe samog. Oslobodila sam se otkada sam se povukla iz javna života. Nema pritiska. Živim dosadno i kako me volja. Ne moram svaki dan biti top našminkana, uredne kose, skupih cipela, i lakiranih noktiju! Mogu hodati u kroksicama s placa, bez da sam svježe počupala obrve, bez da sam ušminkana od glave do pete.

To je sloboda. To je život. Kad si daleko od lažna sjaja i foto aparata. Prekrasno.

Neki dan odem s mužem do grada. Nakon jako puno vremena.

Subota navečer. Špica. Cvjetni trg.  Sljedeća spoznaja: žene su gole.

Da se razumijemo, svakako sam, se nekada znala obući, i izaći van kao kakav cirkus- ali, brate mili: OBUKLA SAM se. One su sve gole.

Mlade pametne studentice, djevojke, žene, gospođe, majke. Gole kao od majke rođene. Ok, imaju nekih pola mm gaćica između nogu, silikone u prvu planu, usta kao kravlje guzica, i to je to. No, načelno su gole. Više gole nego obučene. Baš sam raspravljala sa mužem koliko daleko to može otići ? Jedino da sad, za godinu dana, krenu hodati posve gole u body-paintingu. To još nije bilo – nikada. Eto, samo nam to fali da kolektivno ludilo bude potpuno.

Klonovi nastupaju. Ostala sam „paf“.

Čak i za mene, ekstrovertiranu i izrazito liberalnu osobu, koja zbilja ima dubok želudac, i nagledala se svega i svačega, to je bilo previše. One sve stoje, tamo, kod tog’ nekog ibber extra mega fancy kafića i ne mrdaju’. Stoje i čekaju da im se plati piće, ili već nešto…ne znam ni sama. Možda samo što su prisutne ? Možda što ih možemo gledati ? Ali, sve su ISTE. Sve redom. Peglana ili izrazito kovrčava kosa, silikoni u grudima, kravlja ustašca, pola tone zidarske šminke. Većina ih ima potpetice u kojima ne znaju hodati, pa onda izgledaju kao da su na štulama, a ne u štiklama. A glazba? …O tome ne mogu i ne smijem previše jer sam uz taj segment previše osobno vezana. No, glazba koja se danas sluša ( a zna se što pod tim mislim: caj…dalje ne mogu napisati), zapravo, puno i previše reflektira istinu u Hrvatskoj. To je to. Licemjerno i samo kako Hrvat može. Ujutro na misu, poslijepodne sa ženom, navečer sa ljubavnicom na muziku i provode.

Sav taj „ fake sjaj“ me silno umara. Laž. Ne mogu pojmiti da smo toliko daleko od normalne zemlje i normalna razmišljanja. Sve nam je važnije od toga da budemo dobri ljudi. Sve. Samo što imam na sebi, koliko tko vrijedi kao čovjek, kao prijatelj…to više nije važno.

Posve se sve preokrenulo. Bitno je nebitno, nebitno je bitno. Moralno je nemoralno i staromodno, nemoralu pišemo hvalospjeve i klanjamo mu se…majke ti mile ja ovo više ništa ne razumijem!

Narodu se baca kost, on kost prihvaća. Bavimo se svime samo da se ne bavimo fundamentalnim problemima.

Novine više niti ne otvaram jer mi je mučno. Kad prođem naslove, zlo mi je. Uhvati me bijes jer ne mogu vjerovati na što danas novinarstvo sliči. Sve sami senzacionalizam. Nikakve normalne, vesele i ohrabrujuće vijesti. Sama parada kiča, laži, kupljenih PR članaka, oglasa, akcija na prehranu, ubojstava, natezanja HDZ-a i SDP-a, pa do kada?

Na našemu Fakultetu političkih znanosti ukinut je kolegij Istraživačka novinarstva. Pitam se zašto? Jer ne daju. NE DAJU da istražujemo istinu. Ne daju nam da pišemo onako kako jest. Istina je danas očito ipak preskupa. Medije drže ljudi kojima očito nije do istine. Dobiješ otkaz ako se samo malo suprotstaviš struji vođene korporacije.

Čudimo se da ljudi odlaze! Kako i neće? Naravno da hoće. Mi Hrvati smo narod koji će sam na sebi počiniti genocid. Voljela bih barem malo biti optimista, ali nekako, kao da nema nade. Ove nedavne vijesti da je udruga Hrabro dijete „mrknula“ pare za liječenje bolesne Ene Šarac i male Nore, ne otvara mi baš prozor u bolje sutra. Ma, aj’ molim te: dosta mi je busanja u prsa sa hrvatstvom koje je sve samo nije iskreno i pravo. Sve je to jedna velika obmana.

Svi, ali svi do jednoga bi pobjegli samo da im se pruži prilika. Ovo je, braćo i sestre, alarmantno! Nije više niti smiješno. Ma čak ni sarkastično. Zabrinjavajuće je i tužno. Kolika je naša odgovornost u svemu ovome?

Golema. Sjedimo i što radimo? Negodujemo. Je li išta činimo da promijenimo kaljužu u kojoj jesmo? Je li smo danas učinili barem jedno dobro djelo i nekome pomogli? Jesmo li šutjeli kao p…i branili laž? Ne moraš biti p…od čovjeka samo ako si lažni političar. Možeš to vrlo lako biti sjedeći i ne čineći NIŠTA da se sutra popravi.

Počevši od sebe. Sada, ovdje i u ovom trenu. Ne činiti ništa, gore je od učiniti nešto, pa makar bilo i krivo. A zašto ne činimo ništa? Zbog guzice, zbog pasivnosti, jer nam paše ovako… Fino nam je plivati u vlastitu dreku jer se bojimo promjena. Bojimo se i bok. Vezujemo se za stvari, mjesta i naučena ponašanja. Ljude smo zapostavili i gajimo odnose prepune negativnih kompromisa. Tužna sam. Evo, neopisivo tužna…jer još uvijek nitko nije prepoznao dragulj koji nam je dan. Još uvijek nismo svjesni kakvu zemlju imamo. Kao, svjesni smo-a, nismo! Znate zašto?

Jer šutimo. Šutimo kao p…i ne činimo ništa. Puštamo da nam uvaljuju muda pod bubrege, i ne bunimo se. Komentiramo, da – to da. Na riječima smo jaki, ali kad treba potegnuti u petu, do realizacije, nema nikoga. Plink! Svi nestanu.

Da. To je prosječan Hrvat. Šutimo i ne činimo ništa.

Istraživačko novinarstvo su ubili, ali nemojmo da ubiju i nas…

Stanje je krajnje ozbiljno. Počnimo od sebe. Sada. Ovaj trenutak se više nikada neće ponoviti. Nikada. Koliki bi dali da mogu biti na našemu mjestu, a mi sjedimo i kukamo. Kolektivna svijest nam je u banani, ali ako se probudimo, ipak još uvijek imamo šanse da je promijenimo.

 Nikada nije kasno. Nikada. Svaki dan je novi dan i nova prilika. Novo rođenje, i nova borba. Nekima je prekasno. Oni su na nebu i čuvaju nas…kako bi Bare rekao: Vrijeme je da se krene….

Voli Vas

Paola