Beskrajna snaga našeg uma-ono si što misliš da jesi

 

Dugo sam smatrala da raznorazne knjige mudrosti o samopomoći nemaju neki efekt u praksi. Doživljavala sam svu literaturu kao marketinške trikove i dobro sredstvo zarade. Međutim, da sve nije kao što se čini na prvi pogled, potvrdila je zadnja knjiga kojoj poklanjam vrijeme, a to je bestseller Normana Vincenta Pealea „Moć pozitivnog mišljenja“.

Duži period svog života posvećujem promatranju misli i raznih stanja u kojima se ljudi nalaze. Gotovo sve vjere na svijetu, bilo budizam, hinduizam ili kršćanstvo, imaju jednu univerzalnu poruku:PAZI NA SVOJE MISLI! Jedno hinduističko učenje ima sljedeću poruku: “Kakve su Tvoje unutarnje želje i misli, takav si Ti. Kakva je Tvoja želja, takva je Tvoja volja. Kakva je Tvoja volja, takva su Tvoja djela. Kakva su Tvoja djela, takva je Tvoja sudbina.“

Isto tako, u psalmu 139. izrečena je istina kako nas samo Bog proniče do kraja, te da samo Bog naše misli već izdaleka poznaje.

S druge pak strane Budha kaže: “Sve što jesmo rezultat je onog što smo mislili. Um je sve. Ono što mislimo, to i postanemo!“

Zaista, vraćajući život unatrag, prisjećajući se svega što je bilo, ogromna je snaga naših misli. Zadnji takav primjer iz realna života dogodio mi se prije nekoliko dana. Prehlađena sam već sedam dana. Mislila sam da mi ne gine visoka temperatura i da ću se svakako razboljeti. I što se događa? Dan nakon što sam o svemu tome mislila, pokosilo me…Zaista sam dobila temperaturu i stvarno nisam mogla ustati iz kreveta. Danas mi je već puno bolje, jer sam jučer odlučila da moram što prije ozdraviti. Razmišljala sam sinoć pozitivno o tome kako će danas izgledati moj dan. Samoj sebi naredila sam da ću ujutro biti puno bolje nego danas.

Vjerujem da je snaga mojih pozitivnih misli puno učinila da danas budem bolja zdravlja. Na dnevnoj bazi, prema istraživanjima, u našim mislima projuri od 45 000-50 000 misli. Od toga, većina tih misli, recimo od 80-90%  misli je NEGATIVNO. Što sada kažete? Grozno, zar ne?

Mene je recimo, to zaista uplašilo…i onda sam krenula analizirati. Ako ja mislim većinu svog vremena negativno i recikliram svoj život kroz negativna uvjerenja, čemu se onda čudim? Zarobljenosti u negativnim mislima koja stvaraju negativno stanje svijesti! I kako da onda čovjek u takvim mislima izgrađuje nov i pozitivan život? Nikako.

Pretvoriš se u nekoga tko vječito kuka, plače nad svojom sudbinom, ničime nije nikad zadovoljan, sve mu se čini teško i neizvedivo…postaneš, energetski vampir sebe i ljudi koji te okružuju. Grizeš se mic po mic, svaki dan ti predstavlja napor, a ne veselje…patiš u zarobljenosti svojih negativnosti i vrtiš se u krug kao oni zamorci u krletci.

Nije lako zamijeniti mind set svog dugogodišnjeg funkcioniranja, no da se može, znam da može. Sve se može promijeniti, ako čovjek istinski to želi. Jedini film koji se vrti u našem mozgu jest onaj koji smo sposobni vidjeti. Ako bismo promijenili način razmišljanja o tome tko smo mi, i uspijemo sebe vidjeti kao kreativna i vječna bića koja stvaraju fizičko iskustvo, ujedinjena na onoj razini egzistencije koju zovemo sviješću-tada počinjemo znatno drugačije promatrati i kreirati ovaj svijet u kojem jesmo i u kojem živimo.

Svakog dana stvaramo i kreiramo svoju stvarnost, a ipak nam je to vrlo teško prihvatiti, pa nerijetko, gotovo uvijek, vrlo je ugodno okriviti nekog drugog zašto smo takvi kakvi jesmo. Krivi su roditelji, kriva je ona, kriv je sistem, kriva je država, kriv je Bog…Sve nam se to vraća kao bumerang u glavu, a razlog zašto je naš svijet lišen radosti ili punine života, leži upravo u nama samima.

U našoj snazi uma, misli i volje da nešto promijenimo. Najlakše je kriviti druge i prebacivati odgovornost na sve ljude koji su nas za života povrijedili. Svatko od nas nosi svoj križ, i svatko od nas ima svoje probleme, izazove, boli, patnje i razmišljanja.

Naš stav prema svemu tome kreira naš život. Najveći problem u stvaranju bilo kakvih promjena u životu leži u udobnosti. Nikome se ne pretjerano ne da iskoračiti iz poznatih misli, i zagrebati u nešto novo. Svi se boje otkrivanja i buđenja. Boje se promjene jer je strah od nepoznatog normalan. No, imamo dva izbora. Ostati u starom i ostati negativan, ili otići u novo, pa makar i riskirati, i naći nešto novo što će nas ispuniti.

Nevjerojatna je moć naših misli, i to je zaista tako. Po prirodi sam pozitivac, no nerijetko znadem odletjeti u stanje svijesti koje me guši, jer počnem pretjerano misliti o problemima i izazovima koje za mene ima ovaj svijet.

Često se znam pitati, u tim stanjima- zašto baš ja? Odgovor je zapravo vrlo jednostavan: radi svog izbora. Sve što danas imam, moj je izbor. Ako mi se ne sviđa, snagom uma i volje, mogu to lako promijeniti. Ako mi se sviđa, nemam se pravo žaliti, i moram stoički podnositi sve što mi je Bog naumio u ovom životu.

Drugi par rukava cijele ove priče jesu emocije. Emocije su, najkraće rečeno, kemija koja neurološki učvršćuje iskustvo. Kad neprestano doživljavamo iste emocije, i nikad ih ne upotpunjujemo ili nadograđujemo novima, tada smo uhvaćeni u jednaki obrazac podražaja i reakcije na taj podražaj. Dakle, ako se fokusiramo na to da nas je netko povrijedio i odbacio, nećemo izaći iz tog vrtloga emocija, sve dok ne usvojimo nove emocije o tom događaju. Kao npr.-Ok, to je bila životna škola. Zahvalan/na sam na tome jer me to očvrsnulo, zbog toga sam bolja osoba, više cijenim sebe…itd.

Mi zapravo svoje tijelo kemijski pripremamo putem misli za doživljaje raznih iskustava. No, ukoliko svoje tijelo non-stop pripremamo na isti način, kroz iste misli, za ista iskustva, mi tada, kao ljudska bića nikada nećemo evoluirati i zauvijek ćemo ostati zarobljeni u tmini svojih destruktivnih mišljenja i emocija.

Prema tome, iako danas pada kiša, iako ne vidimo niti p od proljeća i sunca, iako nam je možda teško i nismo zadovoljni onime što sada imamo u životu, stisnimo zube, promijenimo mind set funkcioniranja, zahvalimo na svemu što imamo, i krenimo u izgradnju novog, boljeg, pozitivnijeg i sretnijeg sebe. Kukanje i plač nad svojom sudbinom  neće nam donijeti ništa što već nismo ranije vidjeli. To je zapravo tako dosadno jer nas na neki način iznimno limitira i ograničava kao ljudsku vrstu. Blokira nam evoluiranje.

Zar želimo ostati površni i plitki do kraja života? Zar želimo do kraja života kukati i druge kriviti jer nam je teško? Zar želimo da ljudi bježe od nas jer smo prepuni negativnosti i crnih misli? Zar želimo ostarjeti da kasnije žalimo što nismo na vrijeme promijenili stvari koje su zapravo poprilično lagane? Zar želimo biti jadni i umrijeti u svom jadu jer nismo dovoljno hrabri da se pomaknemo sa mrtve točke?

NE! To ne želimo…želimo biti ljubav i optimizam. Sreća i ponos. Želimo biti zahvalni Bogu na svakom novom danu i novoj prilici…to želimo.

Želimo biti nova osoba. Plemenita i sretna. Sretna u svim svojim poteškoćama i problemima…jer u konačnici, sreća je samo izbor. Kako kaže Anon, sreća je izbor koji s vremena na vrijeme zahtijeva trud.

Budite sretni i pazite na svoje misli,

Voli Vas

Paola