Vremenski paradoks današnjeg življenja

Živimo u potpunom vremenskom paradoksu.

Nikada nismo imali više informacija, a jednako tako nikada te informacije nisu bile manje provjerene i istinite. Umjesto da koristimo te informacije, one koriste nas i čine nas robovima istih.

Imamo veće stanove, a u njima žive samci i ljudi koji nemaju obitelj. Hladnoća i samoća nasuprot topline i zajedništva. Imamo puno više novaca za razne potrebe, a puno manje ljubavi za sebe i ljude oko sebe. Kupujemo, kupujemo i kupujemo, a svijet je prepun onih koji nemaju ni za kiflu. Taložimo stvari i volimo stvari. Ljude koristimo, a u stvari se zaljubljujemo. Danak materijalizma nas polako odvlači od svega što je bitno i ima vrijednost.

Koristimo masovne medije koji nerijetko stvaraju masovne ubojice. Imamo ljude koje umiru od gladi, a toliko onih koji umiru od pretilosti…Natučemo preko 500 prijatelja na raznolikim društvenim mrežama, a tako malo onih pravih ljudi od krvi i mesa s kojima se možemo smijati i veseliti, i u konačnici sjesti en face i popiti kavu…

Imamo pregršt svega krivog,- a sami sebe uvjeravamo i lažemo si kako imamo puno ispravnog. Imamo  moć kupiti nove usne, obraze, grudi…a srce i duša su nam tako prazni i ledeni.

Imamo dostignuća medicine koja nikada nisu bila veća, a opet toliko puno ljudi umire od raznih bolesti…Nikada si nismo bili bliže, a nikada nismo bili udaljeniji.

Sve više ljudi se razvodi i nitko nema volje da se potrudi oko braka. Sve je manje strpljenja, a sve više žurbe. Vječito nekuda jurimo i vječito negdje kasnimo. Nemamo vremena zastati i pogledati u svjetlost i sunce. Nikada nismo imali manje vremena jedni za druge, a nikada si nismo uz čuda tehnike mogli biti bliže…Nemamo živaca za naše najmilije, a imamo vremena za nebitne i lažne jer od njih imamo neku korist. Ljude cijenimo po onome koliko ih možemo iskoristiti za naše osobne stvari i potrebe. Nikada više tuge, a nikada manje sreće.

Imamo ljude koji pate, ali nemamo vremena baviti se s njima i njihovim problemima. Nemamo volje pomoći dugima jer taj drugi, neće nama pomoći ako nam bude trebalo. Sve gledamo kroz korist i zadovoljenja osobnih potreba. Nemamo hrabrosti da učinimo promjene, a imamo volje da gacamo u blatu ispraznih želja.

Previše je lažnih slika koje stvaramo o sebi kroz društvene mreže i fotošopirane slike koje nisu realnost naša života…nemamo volje za promjenom, a od drugih očekujemo da plešu kako mi sviramo. Nemamo razumijevanje za sve one koji trebaju našu pažnju, a prosipamo se pred onima koji nisu vrijedni našeg spomena.

Cijenimo ego manijake i sebičnjake koji nameću svoje stavove mržnje, grijeha, laži i obmane. Smijemo se emotivcima i onima koji osjećaju život, a klanjamo se ledenim kraljevima i ljudima bez trunke emocije. Uživamo u šundu, a glazbu smo zakopali daleko u prošlosti.

Razgovaramo na mobitele i pišemo mailove, a razgovor „oči u oči“ smo zaboravili…ne poznajemo svoje prve susjede, a glumimo da smo dobri i da se na nas može računati. Ne poznajemo niti svoje bračne partnere s kojima dijelimo postelju, jer nemamo vremena razmišljati o tome da li je njihova duša prosperirala i osnažila prema nekim novim morima…

Ne poznajemo sami sebe, a lažemo si da prihvaćamo sve svoje mane i vrline. Ne poznajemo svoje dijete, pa se zgrozimo kada nam u školi ili vrtiću kažu nešto za naše dijete što nije primjereno. Djeca rastu i mijenjaju se, a u našem vremenu jurenja nemamo trenutak da vidimo kako naše malo dijete, više nije malo dijete, već čovjek.

Ne poznajemo vlastito srce koje je u ovom vremenu postalo ledeno. Ne poznajemo svoju dušu jer smo se prodali za sitne novce, ipak se od nečega treba živjeti…

Ne poznajemo svijet u kojem jesmo jer si lažemo da je sve u redu. Ništa nije u redu.

Ako se uskoro ne probudimo, i ne učinimo pomake prema boljem, ne piše nam se dobro. Buđenje je važno! Kako A. de Mello kaže- „pola ljudi živi ovaj život uspavano, i nikada se nisu probudili“.

Zašto? Jer buđenje boli. Nitko ne voli da njegove iluzije budu uništene. No, koliko god bilo bolno, prekrasno je…na kraju priče, zaista je prekrasno biti budan…

Osjećati. Voljeti. Svađati se, ali se isto tako i pomiriti…ljubiti, opraštati, vjerovati u dobro u ljudima…nitko nije potpuno zao, niti nitko nije potpuno dobar. Čovjek na sebi radi dok je živ. I nema predaje. I nema odustajanja. Ako želimo bolji svijet, i ako smo zagovornici ljubavi, onda prvo moramo početi od sebe kako bismo svijetu pružili budne ljude spremne na promjenu.

Nikad ne odustajte od dobrih i pravih ciljeva.

Uvijek sve dođe na svoje. Mora biti baš ovako kako je danas da bismo se trgnuli iz svoj iluzije…a to ne može nitko osim nas…

Svaka nova ideja počinje kao nemoguća i nestvarna, ali moramo biti svjesni da su upravo takve ideje pokrenule svijet prema dobrome…Pružanjem otpora onomu što jest, stvaramo misli. Poistovjećivanje sa mislima stvara patnju…mi nismo naše misli. Niti naši osjećaji. Mi smo samo ljudi. Ljudi čija je dužnost biti čovjek.

Ne odustajte,

Nikada…

Volim Vas,

Paola

Je li konzumerizam ukrao Božić?

 

Stiglo nam je i najsjajnije doba godine – toliko dugo očekivani prosinac.

Iščekivanje Isusova rođenja, jaslice, bor, nakit, kolači, potrošačka groznica, reklame, nasmiješene prodavačice, zvuci dobro poznate božićne glazbe – sve to bih pripisala Božiću.

No, što se dogodilo onom tradicionalnom iščekivanju malog Isusa, onoj skromnosti i suptilnosti koju smo nekada imali? Utopila se. Utopila se u moru reklama, ukrasnog papira, konzumerizma, marketinga  i kapitalizma.

Božić je simbol vječnosti. Simbol rođenja nova života, simbol rođenja Spasitelja. Čak i oni koji ne poštuju katoličku religiju u te posebne, tople dane omekšaju i možda  sami sebi postave pitanje: „Hm, a možda ipak postoji taj Bog…“

Sa sigurnošću mogu reći, ne samo da postoji, nego znam da je OVDJE. Sada, tu u svakom trenutku. U mom srcu. U mojim mislima.

Odbijanje prihvaćanja da zaista ništa ne postoji i da smo svi stavljeni ad hoc na ovu planetu, ima veze jedino sa našim egom. Misliti da si sam sebi dovoljan, i da ne postoji nitko i ništa već od Tebe, jedino može biti plod “lažnog ja”.

Naprosto, onog trenutka kada predaš svoj život Bogu, i slomiš svoje lažno ja sve postaje lakše. Kompletan život dobiva jedan novi smisao i jednu novu dimenziju. Sretna sam da me dotakla Božja milost i da sam osjetila plodove dara Duha Svetoga. Mislim da je to privilegija, ali isto tako mislim da ta privilegija pripada svima koji su se prepustili. Oni koji tvrdo drže sve svoje lažne svjetove otvorenima zavaravajući se da je u njima sreća, svi ti ljudi, u dubini duše traže Boga. I molit ću, molit ću za njih. Molit ću da dozvole sebi da osjete duboku i pravu ljubav kakvu mogu imati jedino u Kristu.

Sigurna sam da svi osjećate koliko brže vrijeme curi. Naprosto, kao da se vrijeme ubrzalo. I to nije samo osjećaj, to tako i jest. Naša svijest brža je nego ikada jednako kao i naša percepcija. Kako starimo, tako imamo osjećaj u svijesti da sve brže prolazi. Još ako imamo djecu, po njima nam je sve kristalno jasno. Vrijeme nam rapidno curi…

Kako pokušati vratiti onaj ukradeni tradicionalni Božić i njegov plemeniti duh koji se zagubio u potrošačkim groznicama shopping centara?

Jednostavno.

Budi Ti nekome Božić. Učini stvari koje nikada ne bi za neke ljude jer su ti naporne i nemaš energije. Žrtvuj sebe i svoje vrijeme čineći stvari koje ti se ne daju ili koje su ti dosadne, a znaš da nekome puno znače. Nazovi svoju mamu, tatu, baku, staru tetu. Popričaj s onima za koje nikada nemaš vremena od vječite strke za novcem i poslom…

Doniraj nepotrebne stvari. Znam da ih imaš! Svi ih imamo. Gušimo se u pretrpanim ormarima, jer kao „sve će nam trebati!“ .Trebat će nam frišku figu, ako ovdje stoji već više od pet godina. Nekome treba i zato izvadi sve iz ormara što ti ne treba, i daruj.

Daruj svoje srce i svoje emocije. Pomogni ljudima koji prolaze kroz teško vrijeme, bolesti, patnje – budi s njima. Zamisli da je sada tebi tako, ne bi volio biti sam, zar ne? Pokloni nepotrebne igračke svoga djeteta domu u Nazorovoj ili bilo kojem drugom dječjem domu. Raspitaj se u blizini svoje ulice treba li nekoj obitelji pomoći jer su gladni, hladno im je ili nemaju novaca. Žrtvuj se, napravi kolač – ne može te koštati više od 70 kuna, a nekome će izmamiti osmijeh na lice. Pokušaj se udružiti s ljudima iz svog kvarta da napravite malu akciju za pomoć obiteljima koje žive u teškim uvjetima. Skupite se i djelujte! Nagrada u toplini Vaša srca bit će neprocjenjiva!

Zagrli trenutak. Svaki. Jer je vrijedan. Zagrli sebe. Jer si vrijedan.

Reci si da se voliš baš takvom/takvim kakav jesi jer si jedinstven/a. Reci da si opraštaš sve loše stvari koje si učinio sam sebi. Budi ponosan na sebe jer si još uvijek ovdje. Unatoč svim nedaćama koje si prošao/la još si uvijek tu. Boriš se i nikada nećeš odustati. Jer takvi kao Ti nikada ne odustaju.

Oprosti svima koji su te povrijedili. Oprosti im, ali istinski. Kad otpustiš te terete, osjećat ćeš se tako lako, skoro kao nov. Oprosti im radi sebe. Moć oprosta je sjajna. Gotovo da nas pomlađuje. Probaj, ima fenomenalan učinak.

Otpusti sve negativne emocije zakopane u svojoj podsvijesti i predaj ih Bogu. Moli. U tišini svoga srca Njemu predaj sve te boli i patnje s kojima se više ne možeš nositi. Priznaj sebi da nije sramota ponekada bih krhak i umoran. On će već to sve namjestiti kako treba.

Budi lagan poput perca i dozvoli sebi da se smiješ kao ljubav, plešeš poput leptira i sanjaš kao dijete. Budi ljubav. Jer samo ljubav je Božić. Ljubav naše obitelji. Ljubav našeg Boga. Ljubav naših prijatelja, ljubav ove planete. Samo ljubav može pobijediti konzumeristički i potrošački kod Božića. Samo zajedništvo nas može izvesti na pravi put prema Bogu.

Neka ovaj Božić sve oko nas bude ljubav. U srcima, u našim mislima, djelima -i u našim snovima…

Samo LJUBAV. 

Amen.

Volim Vas

Paola